Žena koja je tvrdoglava @kontra.tradicije

U vrijeme kada pronaći literaturu o utjecaju rendane mrkve na pokretanje malog nožnog prsta ne predstavlja nikakav problem, tematiziranje tradicije muškog prezimenovanja očigledno se smatra pukim traćenjem autorskih napora jer se, valjda, radi o pitanju od tercijarnog značaja? Posebno me brine činjenica da se i u virtualnim forumima, raznih vrsta i profila, o toj problematici postojano šuti, bar na našem jeziku. Ponekad pokoja diskusija, i to je sve. Identitarne skupine, marginalizirani i ugroženi po raznim osnovama – a najčešće etničkoj – neprestano su predmet javnih rasprava, ali gotovo niko niti piše niti govori o onima koje su prinuđene da sa svakim novim leptirićem u stomaku mijenjaju i svoju dotadašnju ličnu identitarnu oznaku, najjavniju i najduže nošenu od svih. A o prevođenju tekstova koji se time bave bolje da ne govorimo. Pokušaj samostalnog istraživanja donosi još veću frustraciju. Odlazak u Federalni zavod za statistiku rezultirao je informacijom da je istraživanje na tu temu prvi put započeto u skorije vrijeme, i to na inicijativu „Gendera” (!?). Užasavajuća je činjenica da javne ustanove ne razlikuju kategorije od institucija, a prava žena vide kao mogući predmet interesovanja samo onih organizacija ili institucija koje imaju tzv. ženski predznak.

No, zahvaljujući Allanu Nevinsu i danas dobro prihvaćenim i priznatim metodama oralne historije u sklopu kojih intimna priča i njena kazivost konačno nadilazi 'sveto slovo' reprezentativnog uzorka, ja sam sebi obezbijedila potrebnu literaturu. Riječ je o iskustvu, pričama triju (neobičnih) žena, i njihovim teorijama. Sve tri su se odlučile uhvatiti u koštac s tradicijom zadržavši samo svoja rođenjem stečena prezimena, bez crtica i dodataka.

1) S.N.,(37 godina), doktorica nauka.

2) A.D. (35 godina), magistrica nauka.

3) Lj.P. (55 godina), VSS.

(Svi podaci o sugovornicama navedeni su s njihovim odobrenjem.)

Društveni status i obrazovanje sugovornica neosporno privlače pažnju. Vrijedi razmisliti i preispitati da li su (ne)osviještenost i (ne)protivljenje tradiciji uvijek proporcionalni titulama. Ukoliko jesu, na koji način bi se postojeća veza mogla destabilizirati?

„Govorili su mi: 'Nemoj sad ti odmah da zakuhavaš!'

(priča S.N.)

Za S.N. nije postojala velika dilema, podrazumijevalo se da će zadržati svoje prezime, tako da nije previše razmišljala o tom dodavanju. Nije joj bilo baš sasvim jasno šta to dodavanje treba da podrazumijeva s obzirom da je bračni status privatna informacija. U papirologiji i djetetu nije vidjela zapreku: bila je spremna da sa sobom uvijek nosi djetetov rodni list. Na pitanje kako su reagovali njegovi i njeni roditelji, S.N. odgovara da, za razliku od njegove porodice koja apsolutno nije reagovala, njena jeste, isključivo iz straha: „Pripisali su to mojoj tvrdoglavosti,'on je nagodan, složi se sa svim, šta će jadan?' – tako su to sebi objasnili. Bili su jako zabrinuti da ću ga uvrijediti i stalno su me pitali: 'Pa šta on kaže? Šta on misli?'”

S.N. je dugo imala pogrešno sjećanje na momenat svadbene ceremonije u kojem se mladenci izjašnjavaju o prezimenu: „Po mom sjećanju, u tom momentu nas dvoje u isti glas kažemo 'svako zadržava svoje', međutim video-zapis vrlo jasno pokazuje da A. to čini distancirano. On rečenicu izgovara normalnim glasom, a ja kao da su me upravo postavili na politički skup pred milion ljudi. To je bila politička izjava, na neki način. Ja sam to htjela svima staviti do znanja.”

Na pitanje zašto je dijete ipak dobilo samo muževljevo prezime, S.N. nudi učinkovitu alternativu našoj političko-nacionalnoj zbilji: „Zbog neslaganja imena i prezimena. Da je dijete dobilo moje prezime, lako bi ga svrstali. Na ovaj način ona predstavlja neku vrstu anacionalnog subjekta ili barem zagonetke za ove naše prebirače etnija. Uostalom, moj suprug, pragmatični informatičar, rekao je: 'jedno prezime, šta god da odlučimo. E-mail adresa s dva prezimena je pravi košmar.'”

Kao potencijalno rješenje, za ubuduće, S.N. vidi 'bockanje po površini': „Mi to nećemo riješiti. U osnovi pravne države je nacija, rođenje, od koga si, čiji si. Sve dok se ne vratimo do Bika-koji-sjedi, koji se tako zove jer je kao takav doživljen, mi nemamo rješenja. Uvijek ćemo ići nekom korijenu. U takvom okviru rješenje je samo ovo bockanje po površini, tako da svaku konvenciju nekim postupkom pomalo dovodimo u pitanje, da načinimo neku vrstu očuđavanja, oneobičavanja. Poput djece. Djeca su sposobna da izlaze na kraj sa zbiljom, jer ne uzimaju ništa zdravo za gotovo. Nama, od 25 i 35 godina, nama je sve zdravo za gotovo. Mi smo formule već naučili i samo ih primjenjujemo.”

Bockanje, istina, ostaje površno, ali jedino zato što se ne usudimo ubosti dublje. Skupile smo hrabrost zadržati svoje (očevo) prezime, pa i naše kćeri će neupitno podleći tradicionalnoj navici i naslijediti očevo (razlog je uvijek ovaj ili onaj) a sutra ga možda mijenjati za muževljevo prezime. Pretpostavimo da više nije dovoljno konvenciju pomalo dovoditi u pitanje, možda je neophodno potpuno je razoriti – pronaći drugu formulu i zastupati je radikalno, po cijenu da  povrijedimo Njega i njih, te da pristanemo na košmarnu e-mail adresu: ženakojajetvrdoglava@kontra.tradicije.

„Mi uopće nismo pregovarali oko djeteta. Da sam povela tu raspravu, bio bi to nekakav krstaški okršaj, jer bi to sugeriralo da je ona dijete bez oca, dakle, da ona nije autentična figura.”

(priča A.D.)

A.D. pitanje zadržavanja prezimena opisuje kao višegodišnji izazov, frustrirajuće i dosadno iskustvo, samim tim što je bila prinuđena da objašnjava zašto želi da zadrži identitet koji već predstavlja i kojem je vremenom proizvela i nametnula određeno značenje. Promjenu bitnog dijela svoga identiteta, samo zbog promjene bračnog statusa, A.D. smatra apsolutno neprihvatljivim. Sugerisano joj je sljedeće 'najprirodnije' rješenje: da 'barem' doda muževljevo prezime – kao znak ljubavi prema njemu; ali uzajamnost ovakvog očitovanja ljubavi nije dolazila u obzir. Roditelji A.D., kao i oni S.N., prihvatili su navedenu odluku s negodovanjem: „Moja mama je u više navrata pokazivala svojevrstan strah, koji joj je nametnut kulturom, da se On ne uvrijedi”. Na pitanje zašto je njeno dijete dobilo samo muževljevo prezime, A.D. odgovara: „Razmišljala sam i smatram da bi bilo korektno da svako dijete nosi i jedno i drugo prezime, bez obzira na odluke roditelja o svojim prezimenima, jer se na taj način stvara savez. Ako smo u braku, to je naše novo prezime, ta kovanica postaje treće prezime. Moj partner nikada nije bio sretan s mojom odlukom da zadržim svoje prezime, i danas se u svakoj zgodnoj prilici malo našali govoreći kako nismo iz iste porodice i sl., ali je tu odluku prihvatio. I upravo je, mislim, to razlog zbog kojeg nisam ni pokušala pregovarati oko djetetovog prezimena. To bi za njega uistinu bio oblik nekakvog javnog poniženja, intimni poraz i povreda.” A.D. pitanje preuzimanja/zadržavanja prezimena smatra važnim i razrješivim političkim pitanjem. Zadržavanje prezimena stečenog rođenjem vidi kao privatno-političku akciju. „Misliti neke probleme iščašeno i neozbiljno možda dugoročno može proizvesti puno bolji učinak nego misliti ih ozbiljno i misliti sistematski”, navodi A.D. Poigravanje imenima i prezimenima, baš kao i tvrdim kolektivnim nadidentitetima nameće joj se kao jedina, za sada, izvodiva strategija: „Meni se čini da bi zapravo pravi iskorak bio da sam, onog trenutka kada sam to mogla, preuzela majčino djevojačko prezime, pa tako barem malo narušila sistem.” Ključni momenat bi bio povesti diskusiju, smatra A.D., kako bi žene znale da imaju mogućnost, jer većina njih djeluje po inerciji, neosviješteno.

A možda bismo se ipak mogli osvijestiti i shvatiti da On Njoj ne čini uslugu kada joj dozvoli da se njegovom porodičnom stablu pridruži pod svojim imenom, jer to isto ona dozvoljava njemu. To postaje jasnije, da ne kažem – očigledno, kad se uvidi da u opoziciji nisu Njeno prezime i Djetetovo prezime, nego Njegovo prezime i Njeno prezime. Postavimo mu stoga najlogičnije pitanje: „Voljeni, zašto da ja uzmem tvoje prezime, a ti moje ne? Ako ću ja uzeti tvoje, uzet ćeš i ti moje – to je razmjena. Ljubav je, valjda, uzajamna? Ili uzmimo skupa treće.” Zašto Otac ima pravo na osjećaj intimnog poraza ukoliko se dijete ne preziva kao on, a Majka se ima osjećati zahvalnom što ima pravo na izbor koji se tiče nje same? Moramo li prodati pravo na označavanje zajedničkog djeteta za ono pravo koje već imamo? Da li naše pravo seže i dalje od zadržavanja, opet tradicijom nametnutog, očevog prezimena? Kada ćemo upitnik staviti na tradiciju koja se kosi sa zdravim razumom, a ukloniti ga s prakse koja se na zdravom razumu i zasniva? Činjenica je da posjedujemo slobodu i zakonsko pravo da prihvatamo i preuzimamo,  odbacujemo sve ono što nam nameće tradicija. Ostati pri svom, rođenjem stečenom prezimenu, u tom smislu se javlja samo kao prvi korak razobličavanja tradicije.

„Eh sad, zašto sam ja zadržala svoje prezime? Zato što sam smatrala da je to dio mog identiteta, da se ja cijeli život zovem tako kako se zovem i bilo mi je naprosto nezamislivo da se sad zovem nekako drugačije. To nema nikakve veze s ljubavlju prema mom suprugu, prema djeci, prema porodici koju smo planirali itd.”

Lj.P. je imala netipično iskustvo. Njenom suprugu je bilo posve svejedno ko će uzeti čije prezime, sve dok se vole i dok su skupa. Za buduću djecu su, također, imali rješenje: ako bi se rodila djevojčica, nosila bi njeno prezime, a dječak bi nosio njegovo. Rodio se dječak, koji nije mogao preći granicu sa sopstvenom majkom niti voziti njen automobil, a da predstavnici zakona ne vide problem u njenoj odluci da se cijeloga života preziva jednako. „Moje iskustvo je da se to uglavnom prihvaća kao šala, dobra dosjetka, kao 'baš je to zanimljivo, simpatično' itd., a nikada ozbiljno, kao moja ozbiljna odluka da zaista ne želim promijeniti ime koje nosim od rođenja.” Lj.P. za razliku od drugih sugovornica svoje djevojačko prezime doživljava i kao vezu sa svojim ocem, koji joj je nedostajao u životu provedenom samo s majkom: „Bila sam jako ponosna što to prezime stoji na vratima.” Lj.P., kao i A.D., problem vidi u neosvještenosti i neobaviještenosti. „Po zakonu je, zapravo, sve regulisano, ali vrlo mali broj ljudi zna šta je uopće moguće uraditi. Vrlo su iznenađeni kada se susretnu sa tim i pitaju Kako si ti to sačuvala svoje prezime?!. Ja sam se s time suočavala. Dakle, ne znaju ni koje mogućnosti im zakon najnormalnije nudi. Mislim da je i to problem.” Lj.P. Vidi rješenje u pojedinačnom djelovanju: „Pojedinačni primjeri i žene koje razmišljaju”. Bitno je trgnuti ljude, zainteresovati ih i nagnati da pitaju: „Rješenje je djelovanje u mikrosredini. A moje, emotivno, rješenje bilo bi, možda, varijanta muške i ženske linije preuzimanja prezimena.”

Muško prezime kao imperativ iz dva smjera

Bitno je o tome govoriti, i to na sav glas. Do kada ćemo tražiti dozvolu da ostanemo to što smatramo da jesmo ili želimo biti? Do kada da sjedimo u ljekarskim čekaonicama nervozno cupkajući što nas doktor zaboravlja, a on uporno izvikuje naš novonametnuti lični podatak? Željeti ime koje cijeli život osjećamo svojim nije tvrdoglavost. Preimenovanje ne konotira ljubav prema Njemu. Prezimenovanje porodične prinove ne isključivo očevom porodičnom etiketom nije javno poniženje, intimni poraz ni povreda; pa takvim ne bi ni smjelo biti prihvaćeno. Povreda je kada majka ne može prevesti preko granice dijete koje je jednom nosila u svom stomaku. Poraz je kada sin ne može voziti majčin auto. Poniženje je kada vodimo grdne okršaje da bismo dijete koje smo pod srcem nosile i same rodile, označile i kao naše. Djetetovo ime dogovaramo, prezime se podrazumijeva (za to se već pobrinula poštovana g-đa ili g-đica Tradicija – baš se pitam da li je ona udata?), a za sebe lično se nadamo da će On biti milostivo moderan i dozvoliti nam naše ja. Ako nam i dozvoli, nadamo se da nećemo prečesto biti pozivane na zahvalnost zbog zadržane nominalne suverenosti sada osvojene teritorije našeg bića. Do kada ćemo tolerisati društvo unutar kojeg je naše dijete autentična figura samo onda kada ne nosi naše prezime? Potrebno je destabilizirati postojeći sistem 'vrijednosti' bilo na uvriježeno ozbiljan i agresivan način, bilo putem očuđavanja i poigravanja njime. Tradicija se mora osloboditi svoje titule gospođe ili gospođice.

Ne pišem sve ovo iz nadmoćne pozicije nekoga netaknutog iskušenjima preimenovanja iz ljubavi. Imala sam osamnaest godina kada sam, kao zaljubljena klinka, na plaži rijeke Bregave, razmjenjivala ljupke replike sa svojim dečkom – bilo je to prije no su dečki i cure postali partneri i partnerice. U prštavim trenucima slijepe zaljubljenosti, dok mi je brak još uvijek bio privlačna zamisao, u razgovor su se uplela svadbena zvona, a time i priča o prezimenima. Moj tadašnji motiv nije bio osviješten niti politički, niti feministički – bio je veoma praktične prirode. Uslijedila je rasprava epskih razmjera i dramskih efekata: povišeni tonovi, suze i prekid veze. No, ljubav je bila jača. Postigli smo sporazum, na njegovu inicijativu: ja smijem zadržati i svoje prezime, uz njegovo, pod uslovom da prvo dijete koje budemo imali nosi ime koje on sam odabere. Nekoliko godina poslije toga njegova majka mi je usplahireno ispričala priču o komšinici koja se onesvjestila na vjenčanju svoga sina:  snaha je pred matičarem, na zaprepaštenje svih prisutnih, odlučila zadržati i svoje prezime. Komentirala sam sa „naravno, i sama ću jednako postupiti. Odakle joj pravo da se onesvijesti?” Uslijedila je napeta šutnja. O tome se više ne govori. Srećom.

Tako ja i dan-danas živim sa svojim prezimenom, iako nisam sigurna da to znači pobjedu. Bockanje po površini balona nužno će dovesti do njegovog pucanja. Nadati se da jedini rezultat neće biti kratkotrajna snažna buka. Problem nastaje s alternativom. Nameće se pitanje da li su One uopće borci u ovoj bitki, ili se na sceni nalazi samo On naspram Njega tj. otac naspram muža tj. muškarac naspram muškarca; svaki sa svojom etiketom na čelu. Gdje je Ona kada je njen jedini izbor muško prezime, kao imperativ u dva smjera? Kojim imenom će Ona išta bitno promijeniti kad i majčinim djevojačkim prezimenom dobija – prezime svoga djeda?

Za početak, neka se jedna nazove Ona Koja Se Bori i načini prvi korak.