O zajednici

Kritičko promišljanje i revizija ustaljenih obrazaca pomoću kojih formiramo svoju sliku svijeta zadaci su koji jedno od svojih mjesta izvršavanja pronalaze i u pisanju, kao praksi koja ima moć pluriperspektivnog osvjetljavanja pojava koje dominantni tok mišljenja predstavlja kao jednodimenzionalne naturalizirane konstrukte. Pisanje je društveni akt, ne samo zbog toga što spram vrijednosti određene zajednice gaji revizionističku politiku, nego i zbog potencijaliteta stvaranja novog i drugačijeg. Radi se o praksama iskošenog gledanja; o očuđavanju i denaturaliziranju  represivnih društvenih normi; i u tom smislu, pisanje nije samo društveni čin, nego i akt stvaranja političkog zajedništva kroz iskušavanje svakog pojedinog pogleda. Pisanje je i mjesto razoktrivanja govorećeg subjekta, pa u tom smislu, pisati bolje znači pisati odgovornije prema onima koji su napisani, jer iza svake napisane riječi se krije objektivizirani drugi koji će sebe iskazati tako što će nas razotkriti. Anela H.

Rasprava o pojmu političkog ne smije biti ograničena na političke i administrativne strukture moderne države, smatra M. Foucault. O vladi i vlasti treba govoriti u širem kontekstu praksi kojima se usmjerava ponašanje pojedinaca, odnosno društvenih skupina: vlada djece, duša, zajednica, porodica, bolesnih... To ujedno znači ukazati na zaboravljena područja društvene stvarnosti, nesvjesne radnje kojima se produciraju dominacija i ugnjetavanje. To nesvjesno, koje je J. Lacan objašnjavao kao "izvor diskontinuiranih i kaotičnih poriva i označivanja", predstavlja ono ne-mjesto sa kojeg mora progovoriti društvena kritika. Lamija N.  

Svaki oblik zajednice na svoj način pruža pojedincu različite oblike sigurnosti.  Još od prvobitnih ljudskih zajednica sigurnost je bila prioritet. Jedino je kao siguran, pojedinac mogao davati maksimum za napredak zajednica, ali i civilizacije.  Zajednica se, kao istorijska konstanta, iako u različitim oblicima, ipak održava, a to dovoljno govori o neophodnosti zajednice za pojedinca. Srđan V. 

Postoji mnogo zajednica na svijetu, i one se različito definišu. Međutim, jedna od definicija koju smatram najprikladnijom jeste da je zajednica jedna od nevidljivih spona koja veže ljude i samim tim određuje ponašanja u jednom društvu i van njega. Ada H. 

Zajednica predstavlja oblik udruživanja ljudi unutar manje ili veće teritorije, gdje ljudi međusobno djeluju posredstvom različitih komunikacijskih sredstava. Ono što je važno istaći, i što zajednicu određuje, jeste da njeni članovi, ljudi različitih društvenih i socijalnih grupa, stupaju u različite tipove interakcije okupljajući se oko zajedničkih vrijednosti, normi, interesa, problema i potreba, razvijajući i jačajući osjećaj kolektivne pripadnosti, a radi lakšeg  zadovoljavanja ličnih i zajedničkih interesa. Zajednica zahtijeva interakciju i povezanost svojih članova, a njenu jedinstvenost osiguravaju koegzistencija, saradnja, međusobno priznavanje, ravnopravnost i povjerenje; te pravda i pravičnost za sve njene članove. Ukoliko se pak osjeti odsustvo nekog od pomenutih elemenata, osjećaj kolektiviteta počinje da  slabi i dolazi do isticanja ličnih interesa naspram interesa zajednice, što vodi njenoj destrukciji. Kao instrument prevencije preporučuje se stalna komunikacija između članova zajednice, afirmacija zajedničkih vrijednosti i načela jedinstva u različitosti. Elvir T. 

Da bi opstao, čovjek mora unutar društva biti dio neke zajednice,  no kako zajednice pojedinaca u stvarnosti djeluju na društvo, druga je priča. Pokušaj da se opiše stvarnost  uzaludan je trud, jer svaka stvarnost, nakon što je opisana, stvara neku novu stvarnost,  još kompleksniju i sa još više izazova. 

Želim pisati ono što osjećam ali na papir bi bilo stavljeno ono što previše boli, zato pišem ono što ne mogu da prešutim, što ne može da se zaboravi. Marijana R. 

Kada je Aristotel tvrdio da je cjelina nužno važnija od dijelova te da “onaj ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije dio države, te je ili zvijer ili Bog”, nije mogao pretpostaviti da će doći vrijeme kada fantazmagorija o samodovoljnosti postaje društveni imperativ i ideal kojem se teži, a zajednica i zajedništvo postaju nešto anahrono, nešto što istinski, a ne kao floskulu, propagiraju samo još oni  neosvješteni ili zabludjeli. Faris B.