Kritika ideologije viktimizacije

Čovjek ima neodoljivu potrebu da se prema hronološki posljednjem historijskom iskustvu odnosi kao prema nečem vječnom.

Carl Schmitt

Bosna i Hercegovina, poput ostalih zemalja regiona, ima iskustvo ratova koje su pripadnici različitih etničkih grupa vodili jedni protiv drugih. Jedna od posljedica tog iskustva jeste poricanje istine, odnosno kreiranje višestrukih istina, a jedna od implikacija kreiranja istina jeste i zloupotreba ili eksploatacija viktimizacije sopstvene nacije. Poznato je da u abnormalnoj situaciji abnormalne stvari postaju normalne. Tako se danas više i ne primjećuje da je bosanski identitet na prilično tragikomičan način postao sluga pragmatičnim i parcijalnim potrebama određenih grupa, politike i ideologije viktimizacije.

Ako je identitet nešto promjenljivo i nestalno, „nešto što se proizvodi tokom društvene interakcije, a interakcija je uvek situirana u kontekst” (Dženkins, 1997.), onda očito treba razmotriti specifične društvene kontekste i procese društvene kategorizacije. Ja ću se ovdje baviti političkim i kulturnim kontekstom, tačnije pitanjem na koji način političko i umjetničko oblikovanje priče o žrtvi doprinosi strategiji viktimizacije kao dominantnom modalitetu izgradnje bosanskog identiteta.

Dehumanizacija žrtve

U svakidašnjem životu bosanski identitet je identitet diskontinuiteta. Drugim riječima, pod obavezom revitaliziranja i obnavljanja predstave o našem identitetu kao vizibilitetu žrtve, nastaje mogućnost da bosanski identitet nestane. Paradoksalno je to da na nestajanju bosanskog identiteta rade upravo oni koji zagovaraju njegovu zaštitu. Budući da je „zaštita identiteta” neodređena i nije lišena otvorene politizacije i manipulacije, banalne etičke i teatralne estetske konstrukcije o tragičnosti zaborava onoga što se dešavalo našem narodu, naciji, ili državi, počivaju upravo na dehumanizaciji žrtve i odricanju njenog dostojanstva. Zašto se tako uporno zahtijeva da ne zaboravimo da nam se to desilo? Zašto to, kao identitarno obilježje, mene nužno određuje?

Stoga bi se politički i kulturni diskurs o žrtvi morao prekinuti onog trenutka kad se obraćamo drugima. Nastojanje da druge upozori na poziciju „vlastite” žrtve, naratora postavlja na pijedestal moćnika koji žrtvi tako dokida i svaki i posljednji humanitet. Drugim riječima: žrtve postoje zbog nas, a ne mi zbog njih.

Apsolutizacija uloge žrtve u suštini jeste relativizacija stradalništva žrtve, instrumentalizacija žrtve u odbrani nekog hibridnog identiteta. U biti, to je nipodaštavanje oreola nevinosti žrtve, pretvaranje žrtve u oružje upereno protiv Drugoga - kao konačno izrabljivanje žrtava i ruganje njihovoj sudbini.

Ideologija viktimizacije

Ideologija viktimizacije jedna je od mnogih ideologija neposredno proizašlih iz proteklih ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Bitna dimenzija javnog diskursa koji  koriste mediji u svim dijelovima bivše Jugoslavije jeste stalna, nekad latentna a nekad otvorena,  „naracija o viktimizaciji ljudi – pripadnika sopstvene etničke grupe” ili „ideologija viktimizacije” koja se sastoji od:

-          naracije o ekskluzivnoj viktimizaciji („mi smo jedine žrtve”)

-          naracije o hijerarhiji viktimizacije („mi smo veće žrtve”)

-          naracije o opravdanosti osvete („vraćamo im ono što su oni uradili nama”)

-          naracije o preventivnoj agresiji („ukoliko mi to ne uradimo njima, oni će to uraditi nama”) (Nikolić-Ristanović, 2002:69)

Ove su naracije kreirale ideologiju viktimizacije koja je zajednički imenitelj svih strana koje su učestvovale u ratu u bivšoj Jugoslaviji.

U našoj poratno i konfliktno profiliranoj političkoj zajednici, svaki pokušaj kritičkog analiziranja činjenica koje razbijaju i dekonstruiraju naraciju viktimizacije, unaprijed nosi epitet provokativnog. Te činjenice međutim govore u prilog tezi slovenskog filozofa Slavoja Žižeka po kojoj se bosanski identitet polahko izgrađuje zahvaljujući prvenstveno narativizaciji bosanske nevolje: „I zato ja mislim da, ako si stvarno žrtva, s tom činjenicom treba brutalno manipulirati da bi se dobilo što je moguće više. (...) Budimo ozbiljni, vidio sam mapu opsade grada, kako je tanak bio obruč kod aerodroma, recimo. S malo ozbiljnog pritiska UN-a, mogao se bez problema otvoriti koridor. Ne kažem da bi se cijeli problem opsade riješio, ali postojao bi neki malo ozbiljniji prolaz. Zašto to nije bilo urađeno? Ja to ne znam, makar postoji cijeli niz teorija od kojih je najmračnija ona koja kaže da sarajevskom podzemlju takav koridor nije bio u interesu, a ovako su od naroda mogli izvući novac.” (Žižek, 2008.)

Kao autor ovog teksta, ja zapravo razvijam Žižekovu tezu ali je i radikalno proširujem: nužno je prekinuti svaki javni diskurs o žrtvama, prekinuti priču o žrtvi, odnosno prokazati ideologiju viktimizacije.

Eksploatacija žrtve u 'umjetničke svrhe'

Tezi se, naravno, može prigovoriti to da je o žrtvi i njenoj nesreći ipak moguće govoriti a da se pri tome odbrani dostojanstvo žrtve. Upravo to vjeruje Suada Kapić, dokumentarista i pokretač producentske kuće FAMA, te autorica obrazovnog projekta 'Opsada Sarajeva 1992.-1996.', koju sam zamolio za mišljenje o ovoj temi. Gospođa Kapić upozorava kako „morate biti svjesni da svaka riječ, svako djelo, mogu biti shvaćeni na krivi način ili zloupotrebljeni, kratkoročno ili dugoročno, od onih kojima to zatreba. Stoga je na svakom od nas velika odgovornost u načinu upotrebe i prikazivanja perioda koji je izazvao tako strašne tragedije i koji će imati dugoročni uticaj na brojne generacije. Samo lično uvjerenje i lična odgovornost umjetnika, naučnika, novinara, profesora može i mora stajati nasuprot onih koji će to koristiti na pozitivan ili negativan način. Tu ne smije biti slučajnosti, površne imaginacije, neprovjerenih činjenica, zaključaka... ušli ste na teren koji može potresti  i izazvati sukobe zbog svega što je viđeno i rečeno.”

S rečenim se ne slažem utoliko što ne vjerujem da je o žrtvama uopšte potrebno pričati. Idem tako daleko da smatram da je potrebno imati građanske i artističke hrabrosti da se o žrtvama uopšte ne gradi bilo kakva priča i da se ne ustrajava na narativizaciji njihove nevolje, uprkos tome što neko u tom cilju može imati plemenite namjere. Jer, kako kaže književni prevodilac i teoretičar kulture Boris Buden u intervjuu za Vijenac: „Kad je riječ o ljudskim žrtvama, onaj tko je unaprijed znao da njegovi ciljevi jesu vrijedni tih ljudskih žrtava, taj beskonačno ponizuje ljudski život i prema njemu nemam nikakav pozitivan osjećaj... Zato što ne želim pristati na njegovu logiku jer je to logika onih koji uvijek iznova imaju ideje za koje misle da je vrijedno ginuti. (...) I ja ne mislim da ti ljudi koji su poginuli, ma kako to tragično zvučalo, da je njihova smrt imala smisla. To je početak rušenja priče, rušenja naracije o kojoj govorim. Ako išta drugo, možemo razmisliti o iskustvu koje nam se na ovim prostorima nameće, gdje povijesne mijene gaze na prvome mjestu grobove i njihove simbole. Zašto mislimo da je ovaj trenutak onaj odlikovani i jedini u povijesti i zadnja riječ povijesti? Sjetimo se Prvoga svjetskog rata: misli li danas još netko pametan da su te milijunske žrtve imale nekog smisla?” (Buden, 1996.)

Kad je već riječ o hrvatskim kritičarima i njihovom hrabrom analiziranju i seciranju ovog problema, treba se prisjetiti i lucidne kritike Jergovićevog literarnog opusa (koji je u Hrvatskoj prokazan kao kapitalizacija stradalničke uloge žrtve), koju je objavio novinar Roman Bolković na svom blogu: „Na površini, riječ je o tradicionalnom bosanskom džeparenju sudbina: ono počiva na duboko amoralnom uvjerenju da je istina života tamo gdje se živi u bijedi. Amoralna je nadasve ta prividno humanistička zainteresiranost autora, koji je u stvari za bijedu zainteresiran samo izvanjski, poslovno, čak ne ni estetski, nego naprosto utilitarno, u smislu nepisanog zakona profesionalnog akademskog humanitarizma po kojem svaki Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ethos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi!”

Politički kontekst

Međutim, situacija u BiH danas ni na koji način ne odgovara zahtjevu dekonstrukcije. Na jednoj strani postoji licemjerna i cinična igra političke elite koja na ideologiji viktimizacije osvaja političke poene, a na drugoj proces istine i pomirenja na kojem ustrajava (podijeljeni?) nevladin sektor koji je nametnut spolja i ne odražava potrebe građana BiH. Iako je pomirenje riječ često pominjana i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, izgleda da u stvarnosti ona nije posebno bliska ni političkoj eliti ni običnim ljudima. (Nikolić-Ristanović, 2002:72)

Brojni politički faktori u BiH, kao i udruženja žrtava rata koja u većini slučajeva služe interesima političkih aktera, pokazuju koliko je u političkoj sferi prisutan elemenat viktimizacije. Tako je na primjer, kako je to dobro primijetio Buden, iskaz kojim se najčešće komentirala skandalozna odluka Međunarodnog suda pravde (presuda o genocidu u Srebrenici) bio onaj kojim se naglašava da „žrtve neće biti zadovoljne ovakvom odlukom.” Iako je neosporna činjenica da žrtve ne mogu osjećati  ništa jer su, na žalost, mrtve, u njihovo ime se javljaju samoprozvani politički zastupnici i nacionalne institucije, na što ukazuje Buden.

To je zapravo primjer onoga na što upozorava Žižek: „moralizovanje politike priziva opasnost neprimjetne (kurziv – A.Lj.) politizacije morala, gdje se politički protivnik pretvara u personifikaciju moralnog Zla”. (Žižek, 2001) Govori se u ime žrtve kako bi se osudio protivnik.

Prema tome, sasvim je legitimno pretpostaviti da se kroz ideologiju viktimizacije, i sve što ona uključuje, i dalje pokušava nametnuti slika o sebi kao onome koji ima pravo suditi Drugome. Međutim, nije jasno kako žrtva ikome može suditi? I kako se u njeno ime može nekome suditi? Ne treba, dakle, suditi u ime žrtve, nego u ime pravednosti. Ono što je neophodno jeste objektivna presuda, i daleko snažnija deviktimizacija našeg političkog identiteta koja se sigurno ne može ostvariti kroz političke govore na kolektivnim sahranama i dženazama.

Samoidentifikacija bez samoviktimizacije

U ovakvim okolnostima je potpuno opravdano upitati se kako izgraditi bosanski identitet koji vlastitu identifikaciju neće graditi na nesreći tuđih života i tu činjenicu iskorištavati za razvoj vlastite karijere? Na kakvoj okosnici moramo razgovarati o našem identitetu? Kako biti privržen bosanskom identitetu, a da pri tome budemo svjesni uslova pod kojim takva privrženost postaje pogubna? Kako njegovati vlastiti identitet koji neće biti zasnovan na instrumentalizaciji mrtvih i oduzimanju njihove vlastitosti? Kako mora izgledati naša samoidentifikacija, a da u konačnici ne zloupotrebljava smisao žrtve i ne rastače njenu povijesnost u farsu, nego je shvata u njenoj tragičnosti? Da li je to uopšte moguće? Da li je razgovarajući o našoj budućnosti bez samoidentifikacije kao samoviktimizacije moguće izgraditi zajednički  duhovni habitus sa evropskim identitetom, te bosanski identitet početi izgrađivati na taj način? Duhovni habitus koji odlikuju individualizam, humanizam, racionalizam, aktivizam? Drugim riječima, duhovne konture vlastitog identiteta moramo ispisivati boreći se protiv svega što nas primarno uslovljava da na sebe gledamo kao na žrtve: rat, nasilje, terorizam i druge povijesne katastrofe.

Ako se bosanski identitet i dalje bude samonaracijski određivao i iskorištavao isključivo kao vizibilitet žrtve, postoji opravdana bojazan da ćemo se i dalje gubiti ne pronalazeći svoj primarni smisao, i oslonac identiteta, u priznavanju razlika – priznati Drugog u njegovoj drugosti – što može postati obilježjem zajedničkog identiteta, bez zadiranja u ratne i povijesne konflikte koji su i proizveli iracionalne posljedice kojima smo se ovim tekstom bavili.

LITERATURA:

Bolković, R. „Kako je Miljenko Jergović došao na ideju za roman, i odmah od nje odustao”, dostupno na http://vaseljena.blog.hr/.

Buden, B. (1996.) „Neću ni novi ni bolji svijet”, Zagreb: Vijenac.

Buden, B. „Zadovoljstvo žrtve”, dostupno na http://apatrida.blog.hr.

Dženkins, R. (1997.) Etnicitet u novom ključu (prevela: Ivana Spasić), Beograd: Biblioteka XX vek, (117).

Nikolić-Ristanović, V. (2002.) „Specifičnosti društveno-istorijskog konteksta i viktimizacije u Srbiji i njihov značaj koncipiranja modela istine i pomirenja”, „Istina i pomirenje – iskustva zemalja bivše Jugoslavije”, Beograd.

Schmitt, C. (1991.) Die Planetarische Spannung zwischen Ost und West, u prijevodu „Planetarna napetost između Istoka i Zapada i sučeljavanje Zemlje i Mora”, Brisel: ”Schmitttiana-III”.

Žižek, S. (2008.) „Evropa može biti rješenje”, intervju, nezavisni magazin BH Dani, (585).

Žižek, S. (2001.) „Manje ljubavi-više mržnje! Ili, zašto je vredno boriti se za hrišćansko nasleđe” (preveo: Ranko Mastilović), Beograd: Beogradski krug.