Problem nestanaka u aktuelnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine već uveliko prevazilazi okvir razmišljanja o sudbini pojedinaca i interesovanja za nju. To je problem s kojim se suočava čitavo društvo u poratnoj BiH na putu do važnog cilja − istine i pomirenja naroda, na putu mira, demokracije i poštivanja ljudskih prava. Na tom putu svako od nas, od države kao cjeline pa do pojedinačnog građanina, odgovoran je za iznalaženje rješenja ovog problema, sveprisutnog već više od decenije. A za porodice nestalih to je bila decenija hronične neizvjesnosti, koja se proširila u sve pore njihovog života. Hoće li im novi jedinstveni državni Institut za traženje nestalih donijeti mir, a društvu istinu kao osnovu budućeg pomirenja?

Geneza fenomena nestanaka i nestalih osoba kao pravnog pojma

Moderna geneza pravnog pojma nestanaka počinje II svjetskim ratom i tzv. „Nacht und Nebel“ dekretom nacističkih snaga u okupiranoj Evropi, prema kojem su osumnjičeni članovi Pokreta otpora mogli biti uhapšeni i tajno prebačeni u Njemačku, nakon čega bi nestajali bez traga, a nikakve informacije se ne bi davale o njihovoj sudbini. No, taj problem nije gubio na značaju ni u decenijama koje su uslijedile. Brojke od desetina hiljada nestalih na prostorima Kambodže, Južne Amerike, Iraka, Ruande, bivše Jugoslavije itd., šokirale su svjetsku javnost i tokom posljednjih decenija. Pronalaženje, analiza i identifikacija posmrtnih ostataka ljudi nastradalih u prirodnim katastrofama ili kao rezultat nasilja postaju primarni element kako humanitarnih operacija tako i pravosudnih istraga, u koje se aktivno uključuju državne i međunarodne vladine i nevladine organizacije.

Međutim, iako je većina humanitarnog i prava ljudskih prava nastala upravo kao reakcija na praksu nacista tokom II svjetskog rata, čini se da problem nestanaka nije imao odgovarajući tretman u međunarodnopravnim instrumentima. Međunarodno humanitarno pravo, doduše, govori o „nezakonitoj deportaciji ili transferu ili nezakonitom pritvoru“, koji se karakteriziraju kao teška kršenja Ženevskih konvencija o zaštiti žrtava rata iz 1949. godine, no čini se da su njihovi tvorci na umu imali prvenstveno prekogranične transfere osoba koje su prakticirale nacističke snage, a ne one unutar granica pojedinih država, koji su se svakako znatno češće dešavali nakon stupanja na snagu ovih Konvencija.

Poslije teških iskustava vezanih za slučajeve prisilnih nestanaka u Gvatemali, a zatim i drugim zemljama Latinske Amerike i šire, UN se ozbiljnije počinju baviti ovim fenomenom. No, važno je napomenuti i to da je veliki utjecaj u postupnom pravnom regulisanju ove oblasti na globalnom planu imala praksa Interameričkog suda za ljudska prava. Kao primjer takvog utjecaja može se navesti shvatanje nestanka kao višestrukog i kontinuiranog kršenja ljudskih prava, koje je prvi put formulirano u odluci ovog Suda u predmetu Velasquez-Rodriguez protiv Hondurasa, a koje su preuzeli kasniji međunarodni instrumenti.

Pošto ovo pitanje nije bilo regulisano na globalnom planu, javio se problem definisanja pravnih mehanizama koji bi se koristili kao odgovor na „nestanke“ u okolnostima van domena Ženevskih konvencija. Stoga praksa relevantnih međunarodnih tijela i sudova za ljudska prava, a prvenstveno Komisije UN za ljudska prava, identificira osnovna ljudska prava osobe koja su povrijeđena njenim nasilnim ili prisilnim nestankom, a koja su zagarantovana i priznata Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Prema relevantnim međunarodnim instrumentima, dakle, riječ je o sljedećim pravima: pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na humane uslove pritvora i slobodu od mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne, te pravo na život.

Pored toga, naročito značajno postignuće na međunarodnom planu svakako predstavlja i izmijenjeno shvatanje kategorije žrtve nestanaka. Naime, praksa tijela za zaštitu ljudskih prava ispravno ukazuje da se, pored samih nestalih osoba, žrtvama kršenja ljudskih prava imaju smatrati i članovi njihovih porodica, pri čemu se prvenstveno ima u vidu kršenje njihovog prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupanju i prava na privatni i porodični život. Bez ikakvih saznanja o sudbini svojih najmilijih, porodice nestalih prepuštene su agoniji neizvjesnosti godinama poslije završetka sukoba. Ta neizvjesnost onemogućava im da prevaziđu događaje iz prošlosti i nastave sa svojim životima, a što im najčešće prouzrokuje i različite probleme psihološke, ekonomske, socijalne i pravne prirode.

Ali, i pored mnogobrojnih nalaza Komisije za ljudska prava UN o ozbiljnim kršenjima prava u slučajevima koji se tiču nestanaka, do usaglašavanja i donošenja Deklaracije UN o zaštiti osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka dolazi tek 1992. godine, po izbijanju ratova u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Tekst ove Deklaracije inkorporirao je sve navedene principe, te je prisilni nestanak okarakterisao kao kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti, a sam nestanak kao mučenje ili drugo zabranjeno nehumano postupanje, te kršenje ili ozbiljnu prijetnju pravu na život. Konačno, evolucija pravne regulacije ovog pojma dovodi do definisanja prisilnih nestanaka kao jednog od oblika zločina protiv čovječnosti u Statutu Međunarodnog krivičnog suda, a ovaj pozitivan primjer slijedi i najnovije zakonodavstvo BiH.

Potraga za nestalim osobama u BiH

Kako po intenzitetu i razmjerama ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, tako neminovno i po broju zatočenih, nestalih i nasilno odvedenih osoba, svakako je prednjačila Bosna i Hercegovina. Međunarodni oružani sukob, koji je kroz ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid bjesnio u BiH između 1992. i 1995. godine prouzrokovao je, kako se procjenjuje, nestanak između 27.000 i 30.000 osoba. Samo u Srebrenici, u kojoj su vojne i policijske snage RS u julu 1995. godine počinile genocid nad bošnjačkim stanovništvom te zaštićene zone UN, 8.373 osobe se vode kao nestale.

Tjeskobna neizvjesnost u kojoj se nalaze porodice nestalih zbog nedostatka informacija o njihovim bližnjima još je i veća ukoliko je, kao što je to slučaj u BiH, nestanak posljedica političkog nasilja i općenito sukoba u kojem odgovornost za nestanak snosi sama država, odnosno njeni organi, s obzirom na paradoksalnu situaciju u kojoj se od istih tih organa očekuje i pronalaženje posmrtnih ostataka nestalih osoba.

Porodice nestalih su nade u dobijanje informacija o sudbinama svojih bližnjih polagali u zvanična tijela koja su već u ratnim godinama osnovana radi traženja nestalih i/ili zarobljenih osoba. Uvođenje nestalih u odgovarajuće liste, te prikupljanje podataka o okolnostima nestanka i mogućim lokacijama posmrtnih ostataka bili su zadaci Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, koju je osnovala međunarodno priznata vlada RBiH, Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika RS i Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika HZ Herceg-Bosne.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u proljeće 1996. godine, na državnom nivou se osniva Državna komisija za traženje nestalih, koja nikad nije zaživjela u punom kapacitetu. Premda je zvanično postojala do 2006. godine, ovoj instituciji je već 1998. godine uskraćeno finansiranje iz državnog budžeta i ona je obavljala minimalan broj zadataka iz svoje nadležnosti, među kojima se izdvaja komunikacija s vladama Srbije i Hrvatske u vezi s nestalim osobama. Također 1996. godine Komisija u RS je preimenovana u Kancelariju za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, a godinu dana kasnije Vlada Federacije BiH osniva Federalnu komisiju za traženje nestalih osoba, koja je objedinila bivšu Državnu komisiju RBiH i Komisiju HZHB. Rad u Federalnoj komisiji je i pored formalnog objedinjavanja ostao podijeljen sve do 2001. godine, kada je za jednog od kopredsjedavajućih umjesto Berislava Pušića, protiv kojeg je u toku postupak pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), izabran Marko Jurišić.

Pored ovih komisija, i paralelno s njima, djelovao je i MKSJ, čije su istrage na tlu BiH dijelom obuhvatale i potragu za nestalima. U idealnom scenariju, odnos porodica nestalih osoba i međunarodnih tribunala bi trebao biti simbiotički, ali je u stvarnosti rijetko tako. Iako je u nadležnosti MKSJ da procesuira masovna ubistva, nedostajalo je i sredstava i volje za preduzimanje forenzičkih istraga radi identifikacije svih ubijenih, tako da je tek mali broj posmrtnih ostataka nestalih osoba identificiran i vraćen porodicama kao rezultat rada ovog Tribunala (o uskom fokusu sudova u domenu potrage za istinom vidjeti tekst Marka Preleca objavljen u izdanju br. 6 Pulsa demokratije). Boljim rezultatima se, dakako, ne može pohvaliti ni domaće pravosuđe.

Uz entitetske komisije i međunarodni tribunal, na prostoru BiH djelovala su još brojna ad hoc i stalna tijela, domaća i međunarodna (domaći sudovi, razne ad hoc komisije, Međunarodna komisija za nestale osobe, Međunarodni Crveni krst, Physycians for Human Rights itd.), koja su u okviru svojih mandata imala i zadatak da se bave pitanjima vezanim za nestale osobe. Međutim, i pored brojnosti ovih tijela, ili upravo zbog toga, i danas, više od decenije nakon završetka ratnih sukoba i još dužeg perioda njihovog rada na rasvjetljavanju sudbina nestalih, u BiH se i dalje traga za oko 13.000 nestalih osoba, ne računajući više od 4.500 „bijelih vreća“ u kojima se nalaze posmrtni ostaci nekompletnih skeleta za kojima niko ne traga. Već sada se predviđa da više od četvrtine tog broja nikada neće ni biti pronađeno.

Državni institut za nestale osobe ─ formiranje i početak rada

Fragmentacija društvenog i državnog sistema BiH nužno je podijelila i usitnila institucionalne i ljudske resurse angažovane na planu potrage za nestalim osobama u BiH. Poteškoće u formiranju Instituta na državnom nivou i nisu iznenađujuće imamo li u vidu da i među entitetskim komisijama/kancelarijama često vlada nepovjerenje u pogledu časnih namjera onih drugih. Tako direktor Kancelarije RS Milan Bogdanić ističe da problem u procesu traženja nestalih lica u BiH predstavlja i izmještanje, odnosno prikrivanje lokacija masovnih grobnica na teritoriji Federacije BiH. Istu takvu primjedbu imaju i u Federalnoj komisiji, ali ovaj put na račun vlasti RS, ističući da se na teritoriji tog entiteta nalazi više od 90% od ukupnog broja masovnih grobnica u BiH, a da ni o jednoj od njih informaciju nisu dobili od nadležnih organa tog entiteta, izuzimajući Komisiju Vlade RS za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.

Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), koja je sve vrijeme djelovala na području BiH i pomagala rad domaćih komisija, pokušala je afirmisati uspostavljanje takvog tijela na državnoj razini, koje bi objedinilo raspoložive ljudske i materijalne resurse, a što bi proces potrage za nestalim licima učinilo efikasnijim. U skladu s tom orijentacijom, ICMP 2000. godine formira Institut za nestale osobe, s ciljem stvaranja jedinstvene državne institucije koja bi se bavila pitanjima nestanaka na prostoru cijele države. Međutim, neuspjeh takvog Instituta mogao se predvidjeti od samog njegovog nastanka − brojao je svega tri uposlena, koji uz to nisu ni bili prisutni na terenu.

Donošenjem Zakona o nestalim licima 2004. godine formira se i Institut za nestale osobe BiH, sa sjedištem u Sarajevu, kao državna agencija za traganje za nestalim osobama. Navedeni Zakon odredio je da entitetske komisije, kao i odgovarajući odjel u Brčko Distriktu BiH, prenesu svoju imovinu i ljudstvo na državni institut, kako bi isti što prije otpočeo sa radom. Također, Zakon je predvidio da se po formiranju tijela Instituta pristupi i uspostavljanju Fonda za pomoć porodicama nestalih osoba, kao i Centralne baze podataka. Međutim, sasvim očekivano, vlasti u BiH neopravdano kasne sa ispunjavanjem svojih zakonskih obaveza.

Kako Institut još nije praktično počeo sa radom, entitetske komisije, iako od 2006. godine de iure ne postoje, de facto nastavljaju sa svojim redovnim aktivnostima. Neefikasnost u uspostavljanju Instituta dovela je do toga da su se porodice nestalih osoba obratile i Ustavnom sudu BiH (predmet Muniba Hadža i dr.), sa zahtjevom da saznaju istinu o sudbini članova svojih porodica, da se utvrde i kazne krivci za njihov nestanak, te da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe usljed nepostojanja informacija o sudbini njihovih najmilijih. Ustavni sud BiH 27. maja 2005. godine donosi Odluku, kojom utvrđuje da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu iz razloga što apelanti nisu imali na raspolaganju adekvatno i efektivno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, te da stoga odluka suda treba da popuni pravnu prazninu koja je postojala u ovom slučaju. Takođe, Sud nalazi da postoje posebne okolnosti koje apelante oslobađaju obaveze vođenja postupka pred redovnim sudovima, a koje se ogledaju u činjenici da je traženje lica koja su nestala u posljednjem ratnom sukobu u BiH veoma osjetljivo pitanje s obzirom da bi istrage u tom pogledu, u najvećem dijelu, morali voditi organi entiteta na čijoj teritoriji se nestanak i desio. Pored toga, Sud zaključuje da na nivou BiH ne postoji efikasna specijalizirana institucija čiji zadatak bi bio nepristrano vršenje istraga u vezi s nestankom lica u toku ratnih dešavanja. U skladu s tim, odlučujući o meritumu, Sud je utvrdio da patnja nametnuta apelantima usljed uskraćivanja informacija o sudbini članova njihovih porodica nestalih tokom ratnih djejstava, nesumnjivo predstavlja nehumano postupanje, za koje su odgovorni Vijeće ministara BiH, Vlada FBiH i Vlada RS. Sud je došao do zaključka da nadležni organi vlasti entiteta bez vidljivog i razumnog opravdanja odbijaju da raspoložive i dostupne informacije prezentiraju apelantima, te imajući to u vidu odlučio da su povrijeđena prava apelanata na poštivanje privatnog i porodičnog života, za što odgovornost snose Vlada FBiH i Vlada RS.

Pošto je konstatirao da je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o nestalim licima, Ustavni sud je dalje primijetio da je, pored utvrđivanja kršenja navedenih ustavnih prava apelanata, kao vida njihove satisfakcije, neophodno da nadležna vlast bez odlaganja obezbijedi efikasno funkcioniranje Instituta za nestala lica BiH, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH i Centralne evidencije nestalih lica u BiH, radi otklanjanja daljnjih posljedica kršenja ustavnih prava apelanata i omogućavanja ostvarivanja drugih prava koja im po zakonu pripadaju. Treba napomenuti i to da je Komitet protiv torture UN, u svojim zaključcima i preporukama po izvještaju BiH iz 2005. godine, na sličan način ustanovio da „država članica treba intenzivirati napore na uspostavljanju Instituta za nestale osobe, Fonda za pomoć porodicama nestalih osoba, kao i Centralne baze podataka o nestalim osobama“.

Nakon donošenja navedene Odluke Ustavnog suda BiH, kolegijum direktora Instituta zvanično stupa na dužnost 1.marta 2006. godine. Sačinjavaju ga tri direktora koji dolaze iz entitetskih tijela za traženje nestalih osoba (Amor Mašović i Marko Jurišić kao kopredsjedavajući Federalne komisije za nestale osobe, i Milan Bogdanić, direktor Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske) i njihov mandat ističe u martu 2008. godine. Formiran je i Savjetodavni odbor, u kojem su zastupljeni članovi porodica nestalih osoba. Predviđeno je da u Institutu bude zaposleno 55 radnika, od čega bi na terenu bilo tek njih 21. Pored toga, planirano je i to da se sredstva za rad Instituta izdvajaju iz državnog budžeta. U junu mjesecu ove godine, skoro pune dvije godine od potpisivanja Protokola o osnivanju, formalno su ustanovljeni samo Upravni i Nadzorni odbor Instituta. Statut, odgovarajući pravilnici i ostali akti potrebni za funkcionisanje Instituta usvojeni su u Vijeću ministara BiH tek u decembru 2007., te se konačni početak njegovog rada očekuje od 1.januara 2008. godine. Još uvijek ne postoji tim ili razrađena strategija za formiranje Centralne evidencije ni Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH.

U međuvremenu, zbog neopravdanog i nedopustivog kašnjenja sa uspostavljanjem ove institucije, Ustavni sud BiH maja 2006. godine donosi Rješenje u kojem konstatuje da, s obzirom na navedeno stanje, Odluka ovog suda iz 2005. godine nije u potpunosti izvršena, te da su vlasti ignorirale naloge i preporuke sadržane u navedenoj Odluci. Rješenje je dostavljeno Tužilaštvu BiH, koje je nadležno za procesuiranje krivičnog djela neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH. Međutim, i od donošenja ovog Rješenja prošlo je već godinu i pol dana, a državno Tužilaštvo apsolutno ništa nije poduzelo u pravcu procesuiranja odgovornih osoba, što dodatno govori o sistemskoj neefikasnosti sudskih mehanizama za zaštitu prava građana u našoj državi (vidjeti više u tekstu Erlihe Bičakčić objavljenom u izdanju br. 5 Pulsa demokratije).

Nemar vlasti

Naravno, pitanje je da li postojeća situacija predstavlja iznenađenje ako se ima u vidu da ni svakodnevna saradnja postojećih organa za provođenje zakona i raznih tijela za traženje nestalih osoba koja su djelovala i/ili djeluju na prostoru BiH, nije na zavidnom nivou, ni unutar njih samih niti međusobno, te da ne daje adekvatne rezultate. To se najjasnije vidi na primjeru ekshumacija, koje svakako nisu samo stvar nadležnih komisija za traženje nestalih već i nadležnih tužilaštava. U prošlosti je nedostatak usklađenosti u organizaciji ovih institucija prouzrokovao mnogobrojne probleme u vezi s mjesnom nadležnošću pojedinih organa, što je za posljedicu imalo neefikasnost u radu i minimiziranje rezultata na polju traženja nestalih osoba. Kako bi se prevazišao ovaj problem, a ekshumacije nesmetano vršile i na teritoriji drugog entiteta, sredinom 1996. godine, uz aktivno učešće i posredovanje OHR-a, zaključen je tzv. Banjalučki sporazum.

Tim aktom utvrđeno je da se ekshumacije mogu obavljati na teritoriji drugog entiteta uz prethodnu najavu i prisustvo ekshumacijama predstavnika komisija i tužilaca iz oba entiteta, te lokalne policije. I ovako komplikovano stanje dodatno se usložnjava uspostavljanjem posebnih odjela za ratne zločine u okviru Tužilaštva i Suda na državnom nivou. Naime, s dodjeljivanjem izvorne nadležnosti u procesuiranju ratnih zločina ovim pravosudnim instancama, pored problema mjesne javlja se i problem stvarne nadležnosti okružnih i kantonalnih tužilaštava i sudova koji su u stvarnosti ti koji na terenu obavljaju ekshumacije i izdaju naredbe za njih. U ovom kontekstu, zbog navedenog preklapanja i konflikta nadležnosti postoji mogućnost da se u postupcima pred sudovima pojavi i pitanje zakonitosti dokaza pribavljenih na ovakav način, a time i upitnost kažnjavanja osoba odgovornih za nestanke, a zbog postojanja mogućih nepravilnosti proceduralne prirode. Nadležni organi još uvijek nisu na adekvatan način tretirali ni razriješili navedene probleme. Organi vlasti svih nivoa, uz izuzetak Ministarstva unutrašnjih poslova RS, čak nisu niti odredili relevantne institucije i službenike koji bi surađivali sa Institutom i pravosudnim organima u vezi s pitanjem ekshumacija i identifikacija.

Ovakav nemar vlasti može se pripisati samo nezainteresovanosti nadležnih za goruća pitanja žrtava prethodnih ratnih sukoba kao i društva u cjelini, ili namjernoj opstrukciji onih pripadnika navedenih institucija koji planski žele prikriti podatke o nestancima u koje su umiješani entitetski/državni organi ili institucije, odnosno službenici. Pored toga, ni prvi koraci ka uspostavljanju temeljne infrastrukture državnog Instituta nisu ohrabrujući. Izvori iz bivše Federalne komisije ukazuju na zabrinjavajući pristup rukovodilaca budućeg Instituta, koji su preuzeli sistematizaciju radnih mjesta iz Predsjedništva BiH, ustanovljavajući pozicije poput savjetnika direktora i slično, te otvarajući ozbiljnu mogućnost da se, po njihovom mišljenju, rad ove institucije na taj način unaprijed birokratizuje i učini pogodnim poligonom za karijeriste. Također, postoji realna opasnost da ovakva organizacija i sistematizacija u Institutu dovede do podjele rada na principu entitetske/etničke pripadnosti uposlenih, čime bi se praktično postiglo samo to da se destruktivni antagonizmi između entitetskih komisija prenesu u jedinstvene prostorije državnog Instituta.

Nepostojanje sedmičnih, mjesečnih i godišnjih planova rada u traženju nestalih osoba u posljednjih nekoliko godina, kako u Institutu tako i u entitetskim komisijama, onemogućava povećanje efikasnosti rada na otkrivanju novih grobnica. O značaju i hitnosti rješavanja tog problema govore i riječi Amora Mašovića, jednog od kopredsjedavajućih u Federalnoj komisiji i člana Kolegija direktora državnog Instituta, koji u jednom intervjuu navodi sljedeće: „Bliži se trenutak kada više neće biti moguće dobiti informaciju o lokaciji grobnica jer nema svjedoka, jer su izvršioci pomrli, otišli van BiH, jer su tijela uništena“. Pritom treba imati u vidu i to da su i do sada informacije bile uglavnom nedostatne i davane uglavnom s ciljem eventualne materijalne koristi. Zbog toga bi svakako bilo neophodno razmotriti i opciju formiranja neke vrste fonda za specijalne namjene, odnosno za plaćanje informacije o nestalim osobama i lokacijama grobnica.

Problem svakako predstavlja i povremena neažurnost u otkopavanju poznatih grobnica, te nedostatak ljudstva, a naročito onog školovanog za obavljanje ovih poslova, te se dešavalo da se zbog nestručnosti domaćih, a i međunarodnih „stručnjaka“, uzorci sa jednog tijela uzimaju po više puta zbog prethodno netačno urađenih identifikacija. Jedno od najčešće korištenih opravdanja za tromost i izostanak rezultata u uspostavljanju i radu državnog Instituta je i nedostatak resursa, finansijskih i ljudskih. Međutim, očigledno da se ni raspoloživa sredstva ne koriste svrsishodno. Naime, Institut se finansira iz državnog budžeta, ali su krajem 2006. godine zbog njegove neaktivnosti povučena sredstva u iznosu od 2.000.000,KM. Ove godine se na računu Instituta nalazi oko 6.500.000 KM, koje se trenutno samo djelomično troše i to, paradoksalno, gotovo isključivo na rad Upravnog i Nadzornog odbora, koji, u skladu sa prethodnom analizom, usljed neizgrađene infrastrukture i nedovoljnih aktivnosti Instituta, ponajviše upravljaju i nadziru same sebe.

Sve je to dovodilo i još dovodi do nepotrebnog uznemiravanja i dodatnih patnji članova porodica nestalih osoba, i samim tim neizbježno do kontinuiranog i bezobzirnog kršenja njihovih ljudskih prava.

Umjesto zaključka

Na kraju, postavlja se pitanje kome odgovara ova trakavica zvana “osnivanje i početak rada Instituta”. Navedena praksa u dosadašnjem radu na traženju nestalih osoba svakako se ne bi smjela prenijeti na novi državni Institut ukoliko postoji želja da on odgovori zadacima zbog kojih je i osnovan.

Kao i u brojnim drugim sferama naše svakodnevice, odgovor na tromost i nemoć u rješavanju problema hiljada nestalih i članova njihovih porodica možda je najbolje tražiti u ustavno-pravnom ustroju BiH, u kojem umjesto prava i sloboda građanina i odgovarajućih mehanizama za zaštitu nacionalnih kolektiviteta u okvirima demokratske države dominiraju etnički kolektivizmi, što dovodi do nefunkcionalnosti vlasti na državnom nivou i do uspostave manipulativnih i korumpiranih entitetskih političkih elita prisutnih u svim porama postojećeg sistema. Silna ratna i poratna fragmentacija, uz ovakve društvene procese, neumitno utiče i na efikasnost institucija koje imaju za zadatak evidentiranje, pronalaženje i identifikaciju nestalih osoba. Međutim, i u samim entitetskim komisijama za traženje nestalih osoba primjetne su slabosti, koje su njihov rad činile manje efikasnim nego što je mogao biti. Stoga je potrebno jačati kadrovsku i svaku drugu infrastrukturu Instituta.

No, kako se problem nestanaka ne može svesti samo na pitanje funkcionisanja Instituta i/ili komisija za traženje nestalih osoba, neophodno je i unapređenje efikasnosti drugih tijela u BiH koja se u okviru svojih nadležnosti bave i ovim pitanjima, kao i koordiniran rad između njih, pri čemu bi Institut morao preuzeti proaktivnu i vodeću ulogu. Najgore što bi se novoj državnoj instituciji moglo desiti je da dođe do politizacije njenog rada. Stoga je, prije svega, potrebno odvojiti Institut od politike, te voditi računa o tome da ljudi u njegovim tijelima, kao ni uposlenici ne budu ni članovi niti funkcioneri u političkim strankama, niti nosioci izbornih funkcija. Treba li uopšte pominjati da niti jedan od uposlenih ne bi smio biti ni na koji način umiješan u teška kršenja ljudskih prava, odnosno međunarodnog humanitarnog prava, u toku ili nakon završetka rata u BiH? U suprotnom, BiH rizikuje da sebi priredi još jedno u nizu razočarenja.

U međuvremenu, dok Institut ne počne funkcionisati u punom kapacitetu, neriješena pitanja hiljada nestalih neminovno će kočiti napredak čitave zajednice i njenu sposobnost da se suoči s prošlošću i na taj način osigura pomirenje na ovim prostorima, te otvori put ka miru, demokraciji i poštivanju ljudskih prava. Sve eventualno predložene mjere reparacije za porodice nestalih osoba nisu i ne mogu biti srazmjerne njihovom bolu, patnji i nadanjima, odnosno nenadoknadivom gubitku njihovih najmilijih. Stoga je neophodno da država prvenstveno svjesno i voljno preduzme niz koraka u pravcu priznavanja i prihvatanja svoje odgovornosti o ovom pitanju, što se dalje mora i praktično sistemski odraziti kroz brojne mjere pravne i administrativne prirode, te značajne intervencije u oblasti socijalne sigurnosti, naknada, zdravstvene zaštite, obrazovanja itd. Ali da bi sve te specifične mjere zaista i bile djelotvorne, moraju im prethoditi istina, pravda, oprost i pomirenje.

Borba za ostvarivanje prava nestalih na smiraj i prava članova njihovih porodica na istinu, oslikana kroz podršku ustanovljenju efikasnog i snažnog državnog Instituta, nije samo korak u pravcu pomirenja i doprinos ponovnom uspostavljanju prakse poštivanja i zaštite ljudskih prava u BiH, nego i zauzimanje za vrijednosti proklamovane i zaštićene nakon klanice II svjetskog rata, a na kojima je uspostavljena porodica demokratskih evropskih naroda.