Već dugi niz godina genocid i zločini protiv čovječnosti univerzalno su priznati kao apsolutno najgora stvar koju ljudsko biće može počiniti, ali donedavno je upravo za izvršenje tih djela bilo najlakše proći nekažnjeno. Do današnjeg dana niti jedan šef države nije osuđen za takva zlodjela. Trebalo je dočekati kraj Hladnoga rata, svjedočiti zapanjujućoj nemoći međunarodne zajednice u bivšoj Jugoslaviji, a zatim mnogo goroj u Ruandi, kako bi se otklonila tolerantnost spram nekažnjivosti. No, i to je bio postupan proces.Tek je u maju 1999. godine, s optužnicom podignutom protiv Slobodana Miloševića za etničko čišćenje na Kosovu, uistinu uklonjen imunitet šefova država. A u martu 2007. godine Međunarodni sud pravde je prvi put zaključio da jedna država nije izvršila svoje obaveze prema Konvenciji o genocidu, više od 55 godina nakon njenoga usvajanja ne baš zanemarljivoga niza genocida koje, iskreno govoreći, nijedna država nije ni pokušala zaustaviti. Mreža prava zvjerske zločine možda ne pokriva jednako temeljito kao i druge, ali više ih niko ne može počiniti bez izvjesne doze straha od sudskog gonjenja i zatvora. Ovo je nevjerovatan i posve neočekivan uspjeh.

Čemu onda toliko nezadovoljstvo?Presuda Međunarodnoga suda pravde isprva je bila razočaravajuća (Srbija nije bila kriva za genocid), a potom ublažena dozom olakšanja (Međunarodni sud pravde je «potvrdio» da se genocid desio i da Srbija nije sasvim nevina).Slobodno možemo reći i da suđenje Miloševiću nije okončalo onako kako se većina ljudi nadala. Kada je u martu 2006. godine preminuo u pritvoru, Slobodan Milošević pridružio se maloj skupini šefova država za koje se općenito smatralo da su odgovorni za genocid, ali kojima nikad nije konačno presuđeno: Adolf Hitler, Pol Pot, predsjednik Ruande Théodore Sindikubwabo, kao i brojni manji gospodari rata poput Fodaya Sankoha iz Sierra Leonea. Njegova smrt izazvala je istinski bol, a komentari (i ovdje i u inostranstvu) skoro su jednoglasno zaključivali da je Miloševićeva smrt lišila i žrtve i međunarodnu zajednicu nekoga važnog dobra. To dobro, različito opisivano kao pravda, otkrivanje ili utvrđivanje istine, ostalo je nedorečeno, ali se znalo i vrijeme i mjesto odakle je trebalo doći: iz presude trojice sudija Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, koja nikad neće biti ni napisana niti objavljena.

Sudovi odgovaraju samo na određena pitanja, a to često nisu ista pitanja za koja je društvo zainteresirano. Strogo uzevši, krivični sudovi su nadležni samo da odluče o krivici ili nevinosti pojedinaca; kada objave činjenične zaključke o kolektivitetima poput država ili stranaka, razumije se da te činjenice nisu pravno relevantne za te države ili stranke. Međunarodni sud pravde bio je u obrnutoj poziciji, a u slučaju bosanskog genocida njegova nadležnost je bila još slabija i još apstraktnija.

Mislim da rezultate međunarodnog krivičnog prava doživljavamo sa razočarenjem a ne zadovoljstvom, jer su naša očekivanja bila previsoka. Više nije dovoljno da sudovi kazne zlodjela i obeshrabre njihovo ponavljanje. Mi sada od sudova očekujemo autoritativne izjave fundamentalne istine; očekujemo da zaliječe društva razorena konkurentnim shvaćanjima prošlosti i naizgled nepremostivim političkim razlikama, i da utješe bezbrojne žrtve. U ovim našim zahtjevima u odnosu na sudove mislim da smo premašili mjeru i da tražimo stvari koje pravosudne institucije nisu sposobne pružiti. Ovo nije samo nesretna okolnost, već može biti i opasno, jer stavlja pritisak na tužitelje i sudije koji, ako mu se dosljedno ne odolijeva, prijeti da naruši integritet ispravne i nužne funkcije sudova. Tako presuda Međunarodnog suda pravde može biti prava prilika da se preispita šta imamo pravo očekivati od sudova, a dobar način da to uradimo je da razmotrimo njihovu normalnu društvenu ulogu posrednika državne moći.

Pravda kao sigurnost

Postoji jedna jedina stvar na svijetu koja vam može oduzeti sav novac ili imovinu, ili vas zaključati u neku sobu na koliko god želi, držati vas odvojenim od porodice, oduzeti vam djecu i dodijeliti ih nekom drugom, a u nekim krajevima svijeta može primijeniti i smrtnu kaznu, što znači da vas može ubiti s predumišljajem u trenutku kada ne predstavljate nikome nikakvu prijetnju, što bi u bilo kojem drugom kontekstu bilo shvaćeno kao najsvirepiji zločin koji neko može počiniti, a sve to može učiniti kad god hoće i sasvim nekažnjeno. Ta stvar zove se država. Moć države ili, zapravo, njenih predstavnika koji djeluju po ovlastima koje im država dodjeljuje, može biti zastrašujuća. Ovo vrijedi čak i za dobro uređena društva u vrijeme mira, a još je očitije u vrijeme rata, kada moć države da nametne patnju i štetu prevazilazi svaki drugi ljudski izum. Iz tog nam je razloga potrebno pravo - sistem pravila i praksi koje ograničavaju ovlasti države, i za većinu ljudi, većinu vremena, strahovitu moć države drži na sigurnoj distanci. Za to služi pravo općenito, odnosno barem moderno pravo. A, u svakom slučaju, to jeste svrha suđenja. Suđenja ne služe utvrđivanju istine. Pravi predmet pravosuđa u praksi je sigurnost a ne istina: dužnost države da nam pruži sigurnost, pa i našu sigurnost od države same.

Reći da je svrha pravosuđa sigurnost a ne istina ne znači da ove dvije stvari u potpunosti isključuju jedna drugu. Svaki pravni sistem zavisi od iskrenosti onih koji u njemu učestvuju i sankcionira one koji počine krivokletstvo.Istina također može ograničiti funkcioniranje prava: nemoguće je osuditi osobu ako postoje jasni dokazi u prilog njene činjenične nevinosti. Ali možete, i zapravo često morate, osloboditi je od krivice ako takvih dokaza nema; a ponekad morate osloboditi je od krivice – morate izgovoriti riječi «Nije kriv» usprkos jasnoj i neporecivoj spoznaji o činjeničnoj krivici. Uloga prava kao regulatora državne moći znači da ono više vrednuje određena pravila postupka nego podudaranje rezultata i istine. S obzirom na to, obratiti se krivičnom pravu a očekivati historijsku istinu znači tražiti razočarenje. Mnogi su razlozi za to i vrijedi ih razmotriti.

Ograničenja zapisnika

Svi sudovi rade pod jednim temeljnim ograničenjem: svoje presude moraju temeljiti isključivo na sudskom zapisniku. Nikakav vanjski materijal, bez obzira šta i koliko dokazivao, ne smije utjecati na presudu. Ako sudija ili porotnik znaju nešto važno, što nije u zapisniku – uzmimo ekstremni primjer, ako znaju da je optuženi kriv jer je vidio kako je počinjen zločin – to ih automatski diskvalificira i ne smiju učestvovati u tom suđenju. Sudski zapisnik – ukupni dokazi predstavljeni na suđenju – u velikoj je mjeri proizvod stranaka, tužitelja i odbrane, a rijetko (u većini slučajevima nikad) sadrži sve relevantne informacije. Nijedna strana ne vodi objektivnu potragu za istinom. Ovo ne znači da ijedna strana namjerno želi prouzrokovati obmanu. Obje strane mogu legitimno vjerovati da neki dokazi, iako pouzdani i relevantni, ne idu u prilog njihovom slučaju i treba da budu isključeni. A sudski zapisnici zavise i od mnogih drugih stvari, uključujući i vrijeme otkrivanja dokaza.

Izvrstan primjer za ovo naći ćemo u predmetima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju protiv Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Blaškić i Kordić optuženi su za mnoštvo istih zločina, ali im se sudilo odvojeno zato što se Blaškić ranije predao; njegovo suđenje proteklo je bez dokaza, koji su otkriveni kasnije i korišteni protiv Kordića. Tako je Kordić osuđen djelomično na temelju toga što je dokazano da je odobrio „Blaškićevu naredbu da se ubiju svi vojno sposobni muškarci“ i da im se spale domovi (IT-95-14/2, Presuda, 26. 02. 2001., par. 631; up. IT-95-14/2-A, Presuda, 17. 12. 2004., par. 975), nakon što je isto Žalbeno vijeće oslobodilo Blaškića krivice da je izdao upravo tu naredbu (jer nije bilo dokaza o njoj u zapisniku njegovog suđenja).Žalbeno vijeće nije napravilo pogrešku:sudski zapisnik u slučaju Blaškić bio je slabiji od onog u slučaju Kordić.Na sličan način Pretresno vijeće je u slučaju Blaškić presudilo da se granatiranje Zenice ne može pripisati HVO-u i stoga oslobodilo Blaškića krivice; Vijeće je u slučaju Kordić uz dodatne dokaze zaključilo da je HVO granatirao Zenicu, ali nije bilo dokaza koji bi Kordića povezali s tim specifičnim vojnim zločinom.Na ove kontradiktorne zaključke nije uložena žalba i stoga su ostali nepromijenjeni.Ali jasno je da ovo predstavlja beznadežnu situaciju za bilo koga ko autoritativnu historiju traži od «konačnih» presuda žalbenih vijeća. Istina je da bi vanjski posmatrač mogao kombinirati zaključke sva četiri vijeća (dva u prvoj instanci i još «dva» u žalbenom postupku, iako su identičnog sadržaja) i sastaviti historijski narativ bolji od samih sudskih zaključaka. Ali, bez nezavisne ocjene predloženih dokaza često je nemoguće odrediti koji je sud, ako je uopće ijedan, imao pravo.

Teret dokazivanja

Standard dokazivanja u krivičnim slučajevima obično se određuje kao „van razumne sumnje“. Ako postoji više od jednog razumnog objašnjenja dokaza u sudskom zapisniku, sud je dužan izabrati objašnjenje najpovoljnije za optuženog čak i ako se čini manje vjerovatnim od objašnjenja koje dokazuje njegovu krivicu.Jednostavnije rečeno, sudovi su često dužni donijeti presude za koje znaju da su vjerovatno neistinite. Ali to nije kraj priče. Poznato je da ne postoji strogo objašnjenje stepena sigurnosti koji odražava dokaz izvan razumne sumnje; što je važnije, razne vrste odgovornosti ukazuju na različite standarde dokazivanja, barem u praksi, ako ne i u teoriji. Za fizičko lice koje je počinilo zločin, cijelo suđenje posvećeno je utvrđivanju osnovne činjenice da je optuženi počinitelj zločina. Vrhovne vođe često su optužene za veliki broj zločina, koje su odreda počinili drugi, ali takva suđenja posvećuju mnogo manje vremena svakom pojedinačnom događaju – možda samo jedan dan umjesto barem nekoliko mjeseci. U nekim slučajevima presude za sve zločine počinjene u jednoj općini baziraju se samo na nekolicini svjedoka, ili čak samo na jednom svjedoku.

To važi i u obratnom slučaju: sudovi pred kojima se odvijaju suđenja nižerangiranim počiniteljima daleko su spremniji donijeti (pravno nužne) zaključke o neoptuženim visokorangiranim vođama (sa svrhom utvrđivanja krovnih elemenata krivičnog djela ili nadležnosti) nego što bi to bio slučaj da su same vođe dovedene pred sud. Na primjer, sudije u slučaju Duška Tadića donijele su dalekosežne zaključke o ulozi Slobodana Miloševića na temelju vrlo malo dokaza. Ali ovo je problem samo ako očekujemo da krivični sudovi proizvedu historijsku istinu. Sudovi mogu načiniti mnoge činjenične greške bez znatnog rizika od nepravedne ili nesigurne presude; u određivanju nevinosti ili krivice Slobodana Miloševića, greška o događajima u jednoj od općina za koje je optužen nije od velike važnosti sve dok je opća slika razumno tačna; u istom smislu, greške o Miloševiću nisu od velikog značaja za suđenje Dušku Tadiću.

Dodatni oprez treba se primijeniti na sudske zaključke niže od konačne presude, čiji epistemološki status može biti iznimno zbunjujući. U ovom slučaju, odluka sudskog vijeća prema pravilu 98bis u predmetu protiv Slobodana Miloševića (kojom je odbijen njegov zahtjev za oslobađanjem od krivice nakon završetka izlaganja tužitelja) nije, kako navodi Međunarodni sud pravde, konačna, i može se poništiti u kasnijem toku postupka. Zaista, po pitanju genocida, upravo se to desilo u svakom od četiri slučaja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju koji su se odnosili na genocid izvan Srebrenice: sudije su najprije zaključile da optuženog mogu osuditi za genocid (odbijajući njegov zahtjev za donošenjem oslobađajuće presude), ali ga onda na kraju suđenja ne bi osudili za taj zločin.

Standard dokazivanja u građanskim parnicama, poput one pred Međunarodnim sudom pravde, obično je niži. U ovom slučaju, Međunarodni sud pravde je, postupajući po građanskoj tužbi koju je jedna država podigla protiv druge, ipak primjenjivao visok standard dokazivanja koji se objašnjavao na različite (i konfuzne) načine, kao «u potpunosti odlučujući», «u potpunosti uvjerljiv» i «jasno utvrđen» što se tiče samog genocida, dok je naoko drugačiji standard bio primijenjen u kontekstu nesprječavanja genocida, izražen kao «dokaz na visokom nivou sigurnosti».

Isprekidani ekvilibrij prava

Sudovi su osmišljeni da postižu rezultate u određeno vrijeme – donošenje presuda i odluka – a zatim da se pobrinu da te rezultate bude teško opovrgnuti. Presude su također nužno apsolutne: sud ne može presuditi da je neko možda kriv, ili naložiti optuženom da oštećenoj strani plati mogućih pedeset posto nečega. U sistemima anglosaksonskog prava, osoba je apsolutno nevina sve do presude; zatim je kriva sve do žalbe; ako je žalba uspješna, osoba će ponovno biti u potpunosti nevina. U zemljama kontinentalnog prava pretpostavka o nevinosti traje sve do presude iz žalbenog postupka, što znači da je osoba nevina čak i ako je sud u prvoj instanci zaključio da je počinila zločin. Ovo pokazuje da sudovi riječ «kriv» koriste u smislu drugačijem od njenog uobičajenog, svakodnevnog značenja, pri čemu su krivica i nevinost fiksni i nepromjenjivi u trenutku činjenja, iako mogu ostati nepoznati. Utvrđivanje činjenica izvan pravosudnog konteksta (historijska istraživanja i drugi oblici ispitivanja) sukladno je ovom svakodnevnom smislu činjenice: akademske procjene otvorene su za izravno i stalno opovrgavanje, nastaju postepeno i pobliže opisuju istinu koja se sama ne mijenja. Takav model pogodan je za stalnu potragu društva za istinom, ali ne i za potrebe tog društva za samoreguliranjem, reguliranjem odnosa između njegovih članova i između njih i države. Strane u pravnom postupku imaju pravo na ishod, a taj ishod mora biti postojan.

Sudovi mogu funkcionirati samo ako proizvode konačne rezultate. To znači da dokazi imaju manju težinu što se kasnije uvedu u zapisnik. Dokument koji je mogao dovesti do oslobađajuće presude u prvoj instanci možda neće biti dovoljan da opovrgne presudu o krivici u žalbenom postupku. Umjesto toga, potrebno je dokazati nešto u ovom smislu: zaključak je bio tako nevjerovatno pogrešan da nijedna razumna osoba nije mogla do njega doći. Jednostavno pogrešno nije dovoljno. Ali u svakom drugom polju, jednostavno pogrešno je više nego dovoljno.

Nejasna supstanca pravne terminologije

Postoji konfuzija između pravne kvalifikacije događaja i samih događaja.Ovo posebno važi za slučajeve genocida, kada pravnici i laici ne koriste tu riječ u istom smislu.Status genocida kao najgoreg od svih zločina ovisi u potpunosti, čini mi se, od njegovog ograničenja na slučajeve uistinu masovnih ubojstava. Ako se ovaj pojam koristi fleksibilnije, kao što je to sve češće slučaj, to je uredu: ali to onda nije posebno težak zločin, i treba ga smatrati manje ozbiljnim od zločina protiv čovječnosti poput istrjebljenja i nekih vidova progona.

U ovom konkretnom slučaju bilo je dosta neslaganja među sudijama Međunarodnog suda pravde o tome da li je Srbija odgovorna za genocid ili ne. Većina je mislila da nije, ali su neki također mislili i da je genocid počinjen. Sudija Al-Khasawneh je mislio da je Srbija odgovorna ili za činjenje genocida ili za saučesništvo u njemu, dok su sudije Bennouna i Keith vjerovali da je dokazano samo saučesništvo. Sudija Tomka je mislio da prethodno znanje Srbije o genocidu nije bilo dokazano, a Sudija Skotnikov je vjerovao da uopće nije jasno da je genocid počinjen, čak ni u Srebrenici. To znači da je bilo znatnih neslaganja, a da je ijedna od ovih alternativnih pozicija ubijedila većinu sudija, mogli bismo sa sigurnošću reći da bi reakcija javnosti bila itekako drugačija. Ali osim sudije ad hoc Kreće, kojeg je imenovala Srbija, nijedan sudija koji je saslušao slučaj Srebrenice pred Međunarodnim sudom pravde ili Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju nije izrazio sumnju u to da su vojska i policija bosanskih Srba, postupajući po naredbi, sistematično pogubili više hiljada muslimanskih muškaraca i dječaka i ubili još mnoštvo drugih koji su pokušavali pobjeći u koloni, da su ih zatim zakopali u niz masovnih grobnica iz kojih su leševi izmješteni mjesecima kasnije i ponovno zakopani u neuspješnom pokušaju da se prikrije ono što je učinjeno. Zar priznanje ove činjenice nije važnije od bilo kakve pravne kvalifikacije?

Sporovi o tome da li je nešto genocid ili ne mogu postati iznimno štetni za prihvatanje stvarnog raspona ljudske patnje koja je predmet pravne kvalifikacije, te tako spriječiti utvrđivanje historijske istine i, konačno, pomirenja.

Metode i izvori

Postoje još neki razlozi zašto pravno utvrđivanje činjenica nije jednako dobro kao njegovi nepravni ekvivalenti.Nijedan od ovih nedostataka nije sastavni dio pravnog utvrđivanja činjenica: za razliku od ranije navedenih, oni bi se mogli otkloniti bez promjene same prirode pravnog postupka. Krivični sudovi poput Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju uglavnom preferiraju usmene dokaze. Međunarodni sud pravde, koji presuđuje u slučajevima između država, više se oslanja na pisani materijal i preferira zvanične dokumente poput presuda drugih sudova (u ovom slučaju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju) i izvještaja Generalnog sekretara UN o Srebrenici. Historičari obje vrste dokaza odbacuju u korist primarnih izvora, odnosno arhivske dokumentacije. Kako Benny Morris navodi u svojoj autoritativnoj rekonstrukciji problema palestinskih izbjeglica: „Iako savremeni dokumenti mogu pogrešno informirati, iskrivljavati ili izostavljati činjenice ili čak lagati, oni to, prema mom iskustvu, čine mnogo manje od intervjuiranih svjedoka koji se prisjećaju iznimno kontroverznih događaja od prije nekih 40-50 godina... Intervjui su mi ponekad bili od koristi kako bih dao malo 'boje' i rekonstruirao sliku prevladavajućih okolnosti i, ponekad, osjećanja. Ali ne i u utvrđivanju 'činjenica'.“Na isti način, malo koji ozbiljan historičar bi se oslonio na sudske presude ili vladine izvještaje ako ih može izbjeći (iako bi se oslonio na materijale citirane u njima).Postoje i velike razlike u količini. Zbirka dokumenata čak i najdužeg suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju skromna je u poređenju s onim što moderni historičar pročita radeći istraživanje za tipičnu knjigu. Između ostalog, Morrisova knjiga je utvrdila uzrok bijega izbjeglica iz skoro četiri stotine sela širom Palestine, nešto što nijedan sud ne bi ni želio niti mogao učiniti. Sudovi također često ograničavaju dokaze, namećući izuzetno formalna pravila koja nemaju skoro nikakve veze sa pouzdanošću: u Bosni i Hercegovini zabrana korištenja neovjerenih fotokopija čini upotrebu ogromnih količina posve autentičnog arhivskog materijala zahtjevnom ili čak nemogućom.

Osporavanje kolektivnih mitova

Ni porote sastavljene od običnih građana, ni paneli ili profesionalne i iskusne sudije, nisu kompetentni da autoritativno govore o činjeničnim pitanjima izvan određenog, relativno malog dometa.Ovo nije kritika inteligencije ili rezoniranja ljudi koji obnašaju te funkcije. To je jednostavno priznanje da je ubjeđivanje male ad hoc skupine, koje je vremenski ograničeno, s rigidnim proceduralnim pravilima, bez specijaliziranog znanja i vještina i svedeno na ono što se može dokazati izvan njihove razumne sumnje - slab test istine. To je samo najbolja praktična kontrola državne moći da nametne kaznu. Tražiti nošenje većeg tereta – tereta historijske istine – znači tražiti previše. Predstavljajući zajednicu, porotnici i sudije razmatraju činjenični problem u sklopu zakonski određenih pravila, i to u ograničenom vremenskom periodu, a zatim poučavaju države o tome kako da koriste svoje ovlasti. Na taj način, ako se sve odvija kako treba, oni čuvaju našu sigurnost. Velika činjenična pitanja rješavaju zajednice stručnjaka tokom vremena – ponekad tokom dužeg vremenskog perioda - sa mnoštvom previranja i revizija, sakupljanjem saznanja i njihovom postepenom provjerom kroz stalne kritike i debate. Veliki dio tog procesa je u suprotnosti sa pravosudnim utvrđivanjem činjenica: taj proces je otvoren, bez zacrtanog zaključka, nejasan je i laicima teško shvatljiv; njegov apetit za informacijama je svekolik i neutaživ; nikad ne dolazi do konačnog zaključka, a nastoji (iako nikad u potpunosti ne može) postići jedinstven i univerzalno primjenjiv rezultat.

Nažalost, taj proces je u Bosni i Hercegovini, ako ne i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, zakazao. Razmimoilaženja između prevladavajućih etničkih poimanja rata i dalje su ogromna, a to je možda jedan od razloga što se ljudi obraćaju međunarodnim sudovima kao arbitrima i sudijama, nadajući se potvrdi svojih lokalnih ubjeđenja.Ništa od gore navedenog ne diskvalificira sudove od pružanja barem početne tačke za prevazilaženje ovog rascjepa; ako ništa drugo, oni imaju pristup dokazima prije nego oni postanu lako dostupni i drugdje. Neki dijelovi presude Međunarodnog suda pravde opovrgavaju široko rasprostranjeno mišljenje o ratu. Prvi takav dio je odluka Suda da ne okarakterizira dešavanja u bilo kojoj drugoj općini osim Srebrenice kao genocid: „suštinski motiv velikog dijela vođstva bosanskih Srba – stvaranje veće srpske države, po potrebi i osvajačkim ratom – nije nužno zahtijevao uništenje bosanskih Muslimana i drugih zajednica, već njihovo protjerivanje.“(par. 372) Zaista, pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju niko nije osuđen za genocid u Bosni i Hercegovini u bilo kojoj drugoj općini osim Srebrenice, a jedine postojeće optužnice koje bi to mogle promijeniti vezane su za Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Takođe, tužilac Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju nije niti naveo, a kamoli dokazao genocid počinjen protiv bosanskih Hrvata ili bosanskih Srba (iako su drugi zvjerski zločini navedeni i dokazani).

Isto važi i za mjeru u kojoj je Srbija kontrolirala bosanske Srbe. Teško je zamisliti dokaze koji bi doveli do znatne revizije zaključaka poput ovih: zapovjednici VRS „bili su imenovani od strane predsjednika Republike Srpske i podređeni političkom vođstvu Republike Srpske.U nedostatku suprotnih dokaza, za ova vojna lica mora se smatrati da su naređenja primali od Republike Srpske ili VRS, a ne od SRJ.“(par.388) „Čak je tačno i to da su se u određeno vrijeme pojavila neslaganja o strateškim opcijama između jugoslavenskih vlasti i vođstva bosanskih Srba; u najmanju ruku, ovo dokazuje da su potonji imali kvalificirano, ali stvarno polje nezavisnosti. Niti, pak, ovo znači potpunu zavisnost Republike Srpske od tužene strane, bez obzira na važnu podršku tužene strane Republici Srpskoj, bez koje ona ne bi mogla 'provesti svoje ključne ili najvažnije vojne i paravojne aktivnosti' (citat izostavljen),.“ (par.394) Nedavna kontroverza o redigiranim dokumentima Vrhovnog vijeća odbrane možda je stvorila varljiv dojam da su zaključci Međunarodnog suda pravde samo posljedica nepotpunog sudskog zapisnika. Iako javnost nije upoznata sa sadržajem redigiranih odlomaka, vrijedi napomenuti kako je sudija Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju O-Gon Kwon, koji je imao pristup redigiranom materijalu, ipak zaključio da nijedna razumna osoba ne može biti sigurna da je Milošević imao namjeru da počini genocidne zločine (IT-02-54, Odluka o zahtjevu za donošenjem oslobađajuće presude, 16. 06. 2004., izdvojeno mišljenje).

Ove kontroverze prijete da zasjene mnogo veću količinu materijala o kojem postoji širok konsenzus. Skoro svi se manje-više slažu o tome šta se desilo u Bosni i Hercegovini: osim Srebrenice, u većini područja pod kontrolom srpskih snaga muslimansko stanovništvo je u cijelosti protjerano; u Srebrenici je na djelu bio organizirani i uglavnom uspješni poduhvat ubijanja cjelokupnog odraslog muškog stanovništva. Srpske snage vodile su mrežu logora u kojima su stravično zlostavljali na hiljade i ubili na stotine ljudi; u nekoliko posebno strašnih logora ubili su većinu zatočenih ljudi, ali to nije bilo opće pravilo. Mnoge su ubili i putem vojnih akcija. Ubistva su ljude prisiljavala da bježe, ali su se odvijala i u toku ili nakon što bi ljudi napustili svoje domove. Jednostavna činjenica je da ni Bošnjaci ni bosanski Hrvati nisu počinili ništa ovih razmjera, ni jedni drugima niti bosanskim Srbima; ipak, HVO jeste etnički očistio velika područja od Srba, a kasnije i Bošnjaka, a i Armija BiH i HVO vodili su izuzetno svirepe logore i počinili nekoliko masakara u pojedinim selima. Teško je zamisliti nove informacije koje bi znatno promijenile ovu skicu. Ono o čemu se ljudi ne slažu, ponekad s velikim žarom, jesu tumačenje ovih činjenica i zaključci koji bi se shodno tome izveli o onima koji su planirali njihovo izvršenje. Ta neslaganja su važna i moraju se razriješiti vremenom, možda čak i kroz nekoliko generacija. Međutim, taj zadatak je beznadežan bez zajedničke spremnosti da se prihvate i razrade osnovne činjenice, posebno one koje se ne mogu lako uklopiti u vlastiti preferirani narativ.

Sudovi – protuotrov ponavljanju historije?

Ivo Banac je sukob među historičarima koji je izbio tokom posljednjih godina Titovog života opisao kao „rat prije rata“.Velika očekivanja od suđenja za ratne zločine odražavaju svojevrstan rat nakon rata. Iste žustre rasprave koje su se nekad vodile o historiji Drugog svjetskog rata i genocidu koji je tada počinjen, sada se odvijaju u vezi s ratom od 1991. do 1995. u sudnicama u Hagu i Sarajevu. Način da se ovo prevaziđe je da se s leđa tužitelja i sudija ukloni dužnost odlučivanja o pitanjima osnovnih historijskih činjenica. Sudije i tužitelji bi također trebalo da odole iskušenju da govore o pitanjima namijenjenim za akademske radnike s mnogo više iskustva, više resursa i vremena. Trebamo biti zadovoljni pravom koje ispunjava svoju suštinsku dužnost očuvanja naše sigurnosti. Milošević nije bio osuđen; ali od trenutka kad je prebačen u Hag više nije bio u poziciji da bilo kome naškodi - a to je istinski uspjeh.

Ipak, postoji mnogo toga što je nepoznato o ovom najbolje dokumentiranom i najviše suđenom od svih ratova. Malo znamo, recimo, o svakodnevnom životu u većini velikih logora, osim same činjenice da su bili stravični. Akademska obrazloženja vojnih operacija – njihovo planiranje, taktike i strategija, te kako su zapovjednici vremenom učili i razvijali svoje sposobnosti – još nisu napisana, osim u huškačkim i hagiografskim knjigama. Ratni ciljevi zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini, ali i susjednih država, kao i proces njihovog usvajanja, još su nejasni, usprkos obilju javno dostupnih dokaza dostatnih za detaljnu i rigoroznu analizu. Karakter života u ratom zahvaćenim selima nije tretiran, izuzev u jednoj jedinoj studijikoju je napisala norveška antropologinja Tone Bringa. Rat u Bosni i Hercegovini još čeka na svog Raula Hilberga, Christophera Browninga, čak i na svog Jozu Tomaševića. Mnogo toga što se objavljuje o ratu odiše beživotnom nestvarnošću, koja se samo dijelom može pripisati istrajnim podjelama po nacionalnim osnovama.

Iako sudovi ne mogu napisati historiju rata, ima mnogo toga što mogu učiniti kako bi drugima pomogli da saznaju istinu o njemu. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, posebno Registrar, ali i Tužilaštvo, mogli bi i trebalo bi da učine mnogo više da njihovi u teoriji javni materijali – prvenstveno desetine hiljada sudskih dokaza koji su praktično nedostupni svima osim najupornijim istražiteljima – budu lakše dostupni istraživačima u bivšoj Jugoslaviji. Stotine hiljada stranica sudskih svjedočenja postoje samo na engleskom i francuskom, a malo toga je dostupno na izvornom jeziku; postojeći bosanski transkripti mogli bi se sakupiti i objaviti na Internetu. (Skandalozno je da je većina materijala dostupnih putem Interneta tu zahvaljujući pristalicama Miloševića, koji su preveli i objavili dio sudskog zapisnika!). Kustosi ratnih arhiva trebalo da ih počnu razvrstavati, a nije prerano ni da se počnu objavljivati izbori, kao što je učinjeno nedugo nakon Drugog svjetskog rata u ogromnom serijalu Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu.

Ako se pravosuđe koje se ograđuje od toga da govori o pitanjima historijske istine čini suviše skromnim, upotrijebite onda sredstva suprotna arsenalu historičara i zamislite: šta bi se dogodilo da nije bilo Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu?Zamislite Slobodana Miloševića ponovo izabranog za predsjednika Srbije, i Jugoslavensku narodnu armiju razmještenu duž granice Kosova kako čeka odlazak NATO-a. Umjesto da se skriva po divljini, Radovan Karadžić još je na čelu SDS-a; povratak izbjeglica u RS je nemoguć; Mladić pijucka votku-tonik na Crnomorskoj rivijeri; niko nikad nije saznao koliko je bilo mrtvih u Srebrenici; Međunarodni krivični sud ostaje utopijski hobi međunarodnih pravnika i nikad ne stupa na snagu; građanski rat u Demokratskoj Republici Kongo traje i traje, broj žrtava se povećava na preko četiri, a zatim i pet miliona; osobe odgovorne za genocid u Ruandi, u kojem je ubijeno jednako mnogo ljudi kao i u Srebrenici, ali svaki dan tokom tri mjeseca, povremeno se okupljaju i ispijaju čaj u nekoj vili u Kinshasi, prisjećaju se starih vremena i pitaju da li će jednog dana ipak dovršiti posao.

[Prevod: U. Tanovic]