Autori pokazuju kako na političkoj sceni BiH u posljednjoj deceniji dominiraju radikalni, međusobno isključivi „diskursi nemogućeg“, koji su zatvoreni za konsenzus i koji osiguravaju održavanje postojećih podjela, nepovjerenja i političke stagnacije.
Uvodna razmatranja
Vodeći se fukodijanskim shvatanjem diskursa kao društvene prakse (1972), odnosno upotrebe jezika za određene svrhe, koji je (jezik) istovremeno i društveno zadan ili konstruisan, ali i determinišući (konstruišući), možda upravo analiza diskursa vodećih bosanskohercegovačkih (BiH) političara koji su manje ili više prisutni na sceni od 1996. naovamo može rasvijetliti razloge zbog kojih se čini da je BiH ’nemoguća država’ sa minimumom konsenzusa, ali i ponuditi odgovor na pitanje kakvi diskursi danas određuju ono što se može ili ne može reći ili zamisliti u vezi sa BiH. S jedne strane, činjenica je da je poslijeratno bh. društvo i 2010. godine takvo da u njemu nesmetano cvjetaju diskursi oštrih podjela. S druge pak strane, upravo ovi isključujući diskursi i prakse uslovljavaju i oblikuju društvenu stvarnost, stavljajući na dnevni red ono o čemu će građani/ke da misle, kao i isključujući ono o čemu ovi nikako ne smiju da misle jer će biti označeni kao izdajice vitalnog nacionalnog (etničkog) interesa.
Ova studiju imala je za cilj da tematizuje predizborno stanje i diskurse moći tako što bi obuhvatila glavne predizborne izjave i intervjue šest vodećih političara u BiH: Harisa Silajdžića, Milorada Dodika, Dragana Čovića, Dragana Čavića, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumžije i djelomično Bojana Bajića, u vodećim štampanim, sedmičnim i dnevnim medijima. Za svaki predizborni period (1997-1998, 2001-2002, 2005-2006), kao i za period od septembra do decembra 2009. godine, analizirani su članci sa eksplicitnim stavovima ovih političara o ključnim političkim pitanjima.
Najprije su obuhvaćeni svi dostupni članci koji se nalaze u online bazi štampanih medija „Infobiro“ ( www.infobiro.ba), bez obzira na njihov podžanr, u kojima su pomenuti političari govorili ili bili citirani u periodu 1997-2009. godina1. Tako je najprije postignuta neophodna familijarizacija s tim diskursima (tzv. immersion ili uronjavanje), a potom smo izdvojili one tekstove u kojima su naročito bili eksplicirani stavovi ovih političara prema:
1. društvenim
reformama, a naročito ustavnoj, aktuelnoj u
periodu 2007-2009;
konstitutivna naroda, kreiranju ’nas’ i ’njih’, te negativnom i pozitivnom
predstavljanju određenog konstitutivnog naroda, kao i isključivanju
nekonstitutivnih naroda.
3. izbornim programima – očekivali smo da će analizirani diskursi ocrtati
konkretne izborne stranačke programe.
U konačni uzorak na kojem ova
preliminarna analiza počiva ušlo je oko 60 članaka vodećih medija u BiH
poput Slobodne Bosne, Dana, Nezavisnih novina, Novog reportera
(oko 10 članaka po političaru) ali smo se po potrebi koristili i
izvodima iz drugih medija koji su imali odjeka u lokalnim medijima.
Takođe, nismo ulazili u statističku obradu podataka, već je ovdje riječ o
kvalitativnoj studiji sa interpretativnom analizom koja je imala za
cilj da obuhvati prvenstveno:
a. dinamiku i razvoj diskursa ovih političara tokom
poslijeratnog perioda,
b. njihove početne i današnje političke pozicije, eventualno
približavanje
odnosno razilaženje kad su u pitanju
ključni problemi (ustavno uređenje,
odnos prema
međunarodnoj zajednici i sl.),
c. glavne topose ili opšta mjesta oko kojih se konstruišu
njihovi diskursi.
Pored toga, same diskurzivne prakse nisu mogle biti analizirane, već su
samo ocrtani glavni trendovi u diskursima ovih političara. Naime,
smatrali smo da bi detaljna analiza ovih diskursa u medijima, parlamentu
ili intervjuima sa samim političarima i građanstvom tražila znatno
obimnije istraživanje i veće istraživačke resurse.
Poslijeratni
nastavak diskursa divide et impera: između genocidne tvorevine i
referenduma o otcjepljenju
Gotovo svi političari su za reforme, ali su različita njihova tumačenja
tih reformi, koja idu od tri federalne jedinice do centralizovane BiH.
Ni kod jednog nismo pronašli detaljno obrazložen izborni program, već
pretežno politiku afekta, kojom se u različitim momentima nastojala
privući glasačka javnost i osigurati pobjeda ili visok plasman na
izborima.
Kada je riječ o početnom dinamizmu, moglo bi se reći da se ’dominantni’
diskursi ’dominantih’ političara vrte oko teritorijalnog i ustavnog
uređenja, te se kao takvi tiču reformi, iako je očekivana proevropska
isključivost danas dominantna kod hrvatskih i srbijanskih političara –
koja bi interesu evropskih integracija potčinila etnički ili
teritorijalni – uočena samo kao deklarativna. Također smo primijetili i
velike manipulacije kad su u pitanju odnosi prvenstveno Srba i Hrvata na
jednoj i Bošnjaka na drugoj strani (Silajdžićev diskurs o Bošnjacima
kao jedinim stradalnicima i o RS-u kao genocidnoj tvorevini), ali i
Dodikov diskurs etiketiranja opozicije u RS-u kao neprijatelja RS-a.
Međutim, logično je da su najveća trvenja prisutna kod najmoćnijih ljudi
na političkoj sceni u BiH, čiji se zahtjevi definišu kao
’maksimalistički’.
Jedan zahtjev – koji predstavlja ustrajavanje Harisa Silajdžića da
Republika Srpska (RS) kao ’genocidna tvorevina’ treba biti ukinuta –
oličen još u sloganu iz 2000. godine: ’BiH bez entiteta’, a
kolektivizuje krivicu, potpuno marginalizuje stradanje nebošnjaka i želi
ukidanje entiteta, prije svega RS-a. Drugi ’maksimalistički’ stav očit
je u sloganu Milorada Dodika: ’Srpska – moja kuća’ koji u prvi plan
stavlja Srbe u RS-u, marginalizujući ili stavljajući u drugi plan Bosnu i
Hercegovinu. Ovaj stav karakteriše deklarativno ograđivanje od ratne
SDS-ove politike, ignorisanje i potiskivanje stradanja Bošnjaka u
Srebrenici ili Omarskoj, dok istovremeno, u skladu s odgovarajućim
političkim momentom, poziva na referendum o otcjepljenju RS-a iz BiH.
U ovako nategnutoj atmosferi jasno je da su pomirljiviji diskursi van
fokusa, ali je primjetno i da u predizbornoj kampanji nacionalistička
retorika ima gotovo uvijek tendenciju porasta.
Ovi slogani na prvi pogled ne zvuče kao govor mržnje, pa čak, s jedne
strane, mogu biti ocijenjeni i kao ’privlačni’. Međutim, oba imaju
itekako isključujuće konotacije, kako za svoju tako i drugu stranu, kao i
niz nedosljednosti. Diskurs Harisa Silajdžića o multikulturnoj i
multietničkoj, jedinstvenoj BiH, bez entiteta i kantona, u isto vrijeme
konotira da je RS izgrađena na genocidu i da kao takva treba biti
ukinuta, podrazumijevajući da su samo Srbi počinioci zločina a Bošnjaci
isključivo žrtve te eksplicitno uvodeći distinkciju između ’nas’ i
’njih’.
Silajdžić: Ipak, Bošnjaci su danas na optuženičkoj klupi?
Nažalost! Apsurdno je da su samo žrtve na optuženičkoj
klupi. (Dnevni avaz, 31.12. 2005.)
Silajdžić: Koliko je realno da sada, kad se kreator ideje o RS-u
nalazi pred Haškim tribunalom, ta na genocidu nastala
tvorevina opstane unutar BiH? Ukoliko bude pristupa
arhivama... bit će dokazan genocid na cijelom teritoriju
BiH, te ćemo imati pune dokaze o stvarnom cilju i rezultatima tog
projekta. (Silajdžić, Oslobođenje, 19.9.2008.)
Silajdžić: Nažalost, i danas je problem velikosrpska ideologija i
politika,
koja se, kao što možemo čuti, ne odriče svojih
ciljeva. (Silajdžić, Oslobođenje, 22.1.2008.)
Na drugoj strani, ovakav diskurs, kao i stanovita nedosljednost kod
kombinovanja veoma izraženog antisrpskog sentimenta i praksi s
uvjeravanjima o multietničnosti i građanskoj BiH, izaziva strah od
majorizacije i islama, te se na takvu verziju BiH nikako ne pristaje.
Dodik: Ako neko hoće da RS ostane u BiH, onda su neophodne
garancije da neće prevladati majorizacija i radikalni islam
– rekao je Dodik i precizirao da u BiH danas vlada strah
svih od svakoga, jer ne postoji bazični konsenzus. (Večernje
novosti, 3.9.2006.).
Kod Milorada Dodika, čiji su diskurs i praksa ignorisanja nesrba gotovo
dijametralno suprotni Silajdžićevom, imamo i otvorenu kritiku
međunarodne zajednice, koja svim antiglobalistima i antiimperijalistima
može za trenutak zvučati pobunjenički. Međutim, njegov diskurs samo
načelno prihvata, a suštinski ukida bilo kakvu BiH, perpetuirajući stav
da je BiH neodrživa i da je krivica Srbima nametnuta, dok istovremeno
odbija ostaviti prostora da se građanstvo današnje RS na bilo koji način
suoči sa Srebrenicom, Keratermom i Manjačom i komemorira 11. juli kao
minimum suočavanja s prošlošću.
Dodik: Bosna i Hercegovina dugoročno nije održiva zemlja – ocenio je predsednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu FoNetu i naglasio da je referendum o samostalnosti RS neizbežan. Neće
nam ni Tihić, ni Silajdžić, ni Lagumdžija, nametati krivicu
– poručio je Dodik i predvideo da bi na nekom budućem
referendumu 99 odsto Srba u RS bilo za njen izlazak iz BiH. (ibid.)
Ono
čega nema: Evropska BiH, izborni program i Ostali
Krenemo li redom i pratimo zadane teme poput reformi, budućnosti u BiH,
odnosa tri konstitutivna naroda i Dejtona, vidimo da se one preklapaju u
zavisnosti od konteksta i datog političkog momenta. U izbornom programu
bi trebalo da dominiraju komisivi kao govorni činovi
obavezivanja ili obećanja (Searle, 1989), obično bolje budućnosti.
Međutim, eksplicitno predstavljenih izbornih programa u analiziranim
diskursima gotovo da i nema. Sva ’politika’ se bavi samodopadnim
hvalisanjem, pri čemu je javno potpuno marginalizovano u korist ličnog
ili etničkog, definisanjem granica (promjenom Ustava) i
zagovaranjem, ili bolje zazivanjem ’moderne i evropske’ BiH,
liberalno-demokratske mantre koja je odavno izgubila svako značenje.
Takođe je iz ovih diskursa prećutno izbačena svaka verzija BiH koja bi
bila prihvatljiva za sve njene građane, ne samo one konstitutivne već i
Ostale – koji nijednom nisu spomenuti, a za potrebe partikularnog
viđenja BiH koje odgovara trenutnim političkim interesima.
Ciljevi pristupanja EU i NATO-u zajednički su bh. političarima, što se
vidi iz njihovih diskursa:
Dodik: Novi premijer RS je još rekao da je Vlada spremna da u što kraćem roku razmotri uslove za pristupanje Vojske RS programu NATO-a "Partnerstvo za mir" (Onasa, 18.1.1998.)
Silajdžić: Mi smo se našli na platformi očuvanja multietničke države BiH, zemlje koja želi da se integriše u Evropu (Dani, 14.6.2002.)
U ovim paragrafima zanimljiv je način na koji se ’evropska BiH’
predstavlja. Dok Čović pod evropskom BiH podrazumijeva onu BiH u kojoj
su sva tri naroda jednakopravna, implicitno prizivajući treći entitet,
Silajdžić, na primjer, pod tim podrazumijeva multietničku BiH koja
isključuje i postojeće entitete. Ipak, čini se da je i diskurs o
’evropskoj BiH’ u sjeni velikih narativa o ustavnom uređenju koji idu
etničkom ili unitarističkom linijom. U ovoj kakofoniji, ustavne promjene
kao preduslov za ulazak BiH u Evropu su različito predstavljene, u
zavisnosti od toga kako ih ko tumači, što ukazuje na to da su one
prilično ‘rastegljiv’ pojam. U narednim paragrafima pogledaćemo glavne
crte diskursa ovih političara i ukazati na njihove promjene u periodu od
1998. do 2009. godine.
Hrvati u BiH kao građani drugog reda –
legitimizacija trećeg entiteta
Kad je riječ o izbornom programu, Čović navodi da “u naredne četiri
godine BiH treba apsolutno reformirati“ i “prije svega... donijeti novi
ustav“. Iako ga je Vildana Selimbegović još 2002. u Danima
nazvala „konstruktorom trećeg entiteta“, Predsjednik HDZBiH Dragan Čović
je u intervjuu od 9.12.2009. za portal Moje vijesti ponovio da Hrvati u
BiH žele da imaju hrvatsku federalnu jedinicu sa sjedištem u Mostaru.
Čović: Želimo živjeti u BiH gdje će Hrvati po Ustavu biti
jednakopravni sa ostala dva naroda", rekao je Čović, navodeći da će u
pregovorima o ustavnim promjenama zahtijevati formiranje hrvatske federalne jedinice, što
je, kako je kazao, za njega minimum.
Iz ovog stava se vidi budući predizborni program HDZBiH, kao i šta
ustavne promjene za ovu dominantnu stranku bh. Hrvata znače. Mada se
Dragan Čović aktivnije počinje pojavljivati u javnosti tek 2002. godine,
od svog preuzimanja dužnosti člana Predsjedništva BiH u
četvorogodišnjem mandatu, i mada je dotad bio u politici kao zamjenik
premijera Federacije BiH Edhema Bičakčića, on tek 2006. godine ističe
princip četiri federalne jedinice – tri po etničkom principu i distrikt
Sarajevo – i takav stav legitimizuje predstavljajući Hrvate kao građane
drugog reda:
Čović: Hrvati već odavno u političkom djelovanju BiH, zbog Aneksa 4
i odnosa koji vrijede u ovoj zemlji, na neki način su građani drugog reda, a
to se vidi iz
Ustava i entiteta.... Pa i činjenica da su u BiH dva entiteta, a
tri su konstitutivna naroda, opet vrlo jasno govori o poziciji hrvatskog
naroda u BiH gledajući brojnost ljudi. Hrvati u BiH imaju i te kako mnogo
razloga da se intenzivno zalažu i bore protiv toga da i stvarno postanu
nacionalna manjina (Nezavisne novine, 12.10.2006.)
Čović: U Mostaru ćemo potpuno definirati nadležnost države,
nadležnost nižih nivoa vlasti, znači središnjeg nivoa vlasti, odnosno onog
najnižeg. To nisu nikakve državice. Mi želimo vrlo snažno zaštititi BiH kao državu.
Ovo je najveći doprinos opstojnosti BiH, jedino ovako može opstati kao
država. Ali s druge strane smo vrlo jasno kazali, to treba biti snažno
decentralizirana država", rekao je Čović (Seebiz, 2.2.2009.)
Ovu poziciju dodatno karakteriše njegovo pohvalno izražavanje u odnosu
na RS, odnosno njenu internu strukturu: „OHR je zajedno s nama trebalo
da izgradi ambijent da promijenimo odnose u BiH, da reorganiziramo
državu koja mora biti moderno i racionalno organizirana, kao što je
to u RS.“ (Nezavisne novine, 8.3.2008.) Primjetan je i
sporazumni odnos prema podjeli BiH na entitete sa svim nivoima vlasti,
pri čemu se navode podrška i partnerski odnos sa Dodikom, budući da
postojanje RS-a legitimizuje i postojanje hrvatskog entiteta, te je kao
takvo potrebno. Uočava se donekle i odnos saglasnosti s Tihićem, mada
postoji lingvističko-pravni nesporazum oko naziva 'federalna jedinica',
ali ne i oko nivoa vlasti, kao i očito razmimoilaženje sa Silajdžićem,
za čiji koncept BiH tvrdi da je 'bez sadržaja':
Čović: Srpska strana je jasno kazala da je ono što smo predložili
apsolutno prihvatljivo čak u odnosima 95 odsto, kako je Ivanić rekao,
dok je Dodik kazao da odmah potpisuje sve. Uvjet je da se ne dira RS,
odnosno da je jedna federalna jedinica RS. Što se tiče Bošnjaka, i to je
dosta blizu, s tim što Tihić to rado ne bi zvao federalna jedinica, ali
bi sadržaj bio isti.
Silajdžić, pak, ima tvrdi stav i misli potpuno
drugačije. On se zalaže za građansku državu sa regionima koji imaju
ekonomsku dimenziju, nemaju sadržaja. (Nezavisne novine,
16.12.2007.)
Dodik i Čavić: od građanske do etničke politike i
nazad
Ono što je zajedničko ovoj dvojici političara iz RS-a jesu dvije
suprotne pozicije s kojih inicijalno kreću, da bi stvari 2009. godine
poprimile potpuno drukčiji predznak. Sa samo dva poslanička mjesta u
Narodnoj skupštini RS, Milorad Dodik aktivno stupa na scenu kao premijer
RS-a 18.01.1998., prema riječima Madelaine Albright, kao “dašak svježeg
povjetarca“ i kao osoba „odlučna u izgradnji mira, obnovi i povezivanju
demokratske alternative u BiH, označujući početak silaska s političke
scene nacionalističkog tronošca zla2.“
Dodikov diskurs s početka njegovog angažmana ima isključivo predznak
ekonomskog napretka, budući da se aktivno zalaže za ekonomske reforme,
vraćanje duga i otvaranje prema svijetu, a u medijima su bili prisutni i
napisi o njemu kao “američkom čovjeku“ koji ide na „tajne večere kod
ambasadora Millera“ (Dani, 22.9.2000.):
Dodik:... On je ocijenio da je RS izašla iz ekonomske izolacije i
da su stvoreni uslovi za demokratizaciju društva. Vlada RS je za kratak period dobila značajnu podršku
svijeta za sprovođenje započetih reformi. Potpisano je više sporazuma sa drugim entitetom BiH, sporazum sa
Međunarodnim monetarnim fondom (IMF) i uspostavljeni odnosi sa okruženjem (Hrvatska), naveo je Dodik.
“Naša vlada ravnopravno je tretirana na Donatorskoj konferenciji u Briselu i na osnovu rezultata
politike koju sprovodi zagarantovano joj je između 400 i 600 miliona dolara“, rekao je Dodik. (Beta,
13.5.1998.)
Iako mu je parlament otkazao povjerenje 2000. godine, Dodik nastavlja da
djeluje kao opozicija, ističući svoj negativni stav prema SDS-u, koji
je u to vrijeme jačao, te mišljenje da dobitnu kombinaciju za BiH
predstavlja princip “da ne bude više nijedan ratni lider u političkom
rukovodstvu novih struktura“. Iako se Dodik od samog početka zalagao za
cjelovitost RS i Dejtonski sporazum, njegova retorika se u periodu
između 2001-2005. mijenja, što mu donosi i veliku pobjedu na izborima
2006. Kada je riječ o ustavnim pitanjima, Dodik ostaje prilično
dosljedan u periodu od 2001. pa do danas, pozivajući se na
nezadovoljstvo Hrvata svojim statusom u BiH, zalažući se za tri
federalne jedinice i definišući svoju politiku pred izbore 2006. kroz
impersonalizaciju prema kojoj ’svako’ tumači da dva naroda u BiH ne vide
BiH kao svoju državu .
Dodik: Mi zagovaramo kompletno novi ustavni projekat koji
podrazumijeva
demokratsku proceduru na bazi konsenzusa svih u BiH i smatrali smo da BiH mora da uđe u
politički proces koji se zove dolazak do jednog bazičnog
konsenzusa o najvažnijim pitanjima uređenja BiH. Svakom
ko želi biti
objektivan jasno je da dva naroda u BiH ne doživljavaju Bosnu i Hercegovinu
kao svoju državu.
To, naravno, predstavlja problem, kao i situacija da uvijek dva naroda smatraju da trećeg treba satanizovati ili
definitivno ga skrajnuti. (Novi reporter, 19.10.2005.)
Veoma je interesantno kako Dodik eufemistički predstavlja entitete kao
„multietničke jedinice sa relativnom većinom jednog naroda“, prividno
poričući (Van Dijk, 1993) de facto dominaciju jedne, većinske etnije kao
primarni označitelj entitetske BiH kakvu ‘žele Srbi i Hrvati’
Dodik: ...Ako hoćemo taj konsenzus, onda i Srbi i Hrvati treba da
iskažu svoju
spremnost i želju da budu u BiH. Ali, to automatski znači da svi moraju da
prihvate činjenicu da
imaju pravo na političko teritorijalno organizovanje koje ne znači entitete u negativnom smislu, nego
multietničke federalne
jedinice, a RS je to već odavno, po svim elementima... To su multietničke federalne jedinice sa
relativnom većinom jednog od naroda. Tako bismo imali
zadovoljne i Hrvate, koji su potpuno nezadovoljni
pozicijom u BiH. Definitivno bi RS dobila poruku da nije sporna, a Bošnjaci bi imali i
federalnu jedinicu i BiH. (ibid.)
Kod Dodika je veoma interesantno naglašavanje poslovno-preduzetničke
leksike poput efikasno, funkcionalno, pragmatično, pri čemu ne
treba zaboraviti da je riječ o čovjeku koji djeluje i sa
afektivno-nacionalističkom leksikom poput zaborava ko smo, svetinja
i slično. To je i velika odlika Dodikove politike, za koju Miša
Đurković kaže da je fokusirana na „dva ključna realna segmenta,
ekonomiju i politiku identiteta3“.
Dodik: Mi se zalažemo za koncept efikasnih entiteta i
funkcionalne BiH. Ja mislim da je propast Bosne ovo što zagovaraju neke političke partije: potpuni kosmopolitizam u kome bi, eto, svi odjednom zaboravili odakle smo, ko smo i šta smo... Čujem da me u Sarajevu kvalifikuju
kao nacionalistu. Ja i ne krijem da sam umjereni srpski nacionalista, ali ne smatram da je to nešto loše...
pošto 99 odsto ljudi želi Republiku Srpsku, i ja moram da se
borim za nju. Ako neko udari na moju svetinju – meni
BiH ne predstavlja svetinju, ali mi predstavlja Republika Srpska... (Dani, 23.8.2002.)
pri čemu na BiH gleda kao potpuno devalviranu i nametnutu, prihvatljivu
jedino u pravnom smislu:
Dodik: Bosna i Hercegovina kao država je za nas moranje,
rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kao legalista, ja to naravno ne sporim. A ako me pitate o emocijama,
onda ću ja uvijek reći da sam iz Republike Srpske, iz
Banjaluke. A ako nije dovoljna ta identifikacija, onda
ću reći da sam izBeograda, iz Srbije. (Vreme, 19.2. 2009.)
Iz tog razloga nisu neuobičajene njegove prijetnje referendumom, jer po
njegovom mišljenju
Dodik: Bosna i Hercegovina dugoročno nije održiva zemlja – ocenio
je predsednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu FoNetu i naglasio da je referendum o
samostalnosti RS neizbežan. – Mi u ovom trenutku pokazujemo volju da budemo u BiH i želimo da dokažemo da drugi ne
žele da mi budemo u BiH, što bi – prema rečima Dodika – trebalo da stvori legitimitet za održavanje
referenduma, kao demokratskog instrumenta (Fonet, agencijska
vijest, 3.9.2006.)
Dodik prividno poriče navode da je nacionalista i ovaj put pribjegava
populističkoj retorici ‘u ime naroda’ i obećava odlazak OHR-a u 2007.
Dodik: Poraženi na ovim izborima pripisuju ovu pobjedu
nacionalističkoj retorici. Ja ih pitam kakav je to nacionalizam ukoliko se voli i poštuje svoj narod. Pitam ih kakav je
to nacionalizam ukoliko se borite za prava i budućnost svog naroda. Narod je pokazao da je
prevazišao mitologiju i strah. Strah od onih koji su mu ga i nametnuli mitologijom, strahovladom, korupcijom,
ucjenama isključivo zbog svojih sitnijih ili krupnijih ličnih interesa. Jedina svetinja za njih je bio novac.
Sve ostalo bacili su pod noge. Zajedno sa narodom.... OHR odlazi sljedeće godine. I mi smo spremni za to. Spremni
smo sami upravljati svojim sudbinama. (Kolumna M. Dodika u Novom reporteru,
18.10.2006.)
Od 2002. Dodik počinje i sa žestokom kritikom međunarodne zajednice,
koja ga je na njegov aktuelni položaj i dovela:
Dodik: Mislim da je [međunarodna zajednica] dio problema. Moram
da kažem da sam i sâm sretao ljude u strukturama
međunarodne zajednice koji su protežirali neke grupne
ili korporacijske interese i koji su ovdje pokušali da
stvore zakonske okvire za monopolizaciju u određenim
djelatnostima: dio odgovornosti međunarodne zajednice
leži u činjenici da su upravo donošeni takvi propisi. (Dani,
23.8.2002.)
da bi eskalirala kroz primjedbe da je OHR-ova vlast bila kolonijalna a
‘mi’ pasivizirani
Dodik: Sada se pokušava vratiti neka uloga kancelarije OHR kakvu je imao
Pedi Ešdaun, koji je radio kao slon u staklenoj
bašti. Ali to vrijeme je prošlo. Nama je jasno da se sada forsira da
Britanac dođe na mjesto visokog predstavnika, koji
bi ponovo baš tako trebalo da se ponaša, kao neki maharadža. Ali, mi smo
svjesni svoje pozicije. Nismo više u poziciji da
budemo samo konzumenti tuđe pameti koja stiže sa strane. („Federacija je
inostranstvo” – Intervju premijera Milorada Dodika
objavljen u magazinu „Vreme“, 19.02.2009.)
Dragan Čavić, s
druge strane, kao bivši funkcioner SDS-a4, a danas predsjednik DP-a (Demokratske
partije), Dodikov je trenutno najsnažniji oponent u RS. Ono što
karakteriše njegov diskurs u vremenu kada je vodio SDS jeste pokušaj da
vrati ugled toj stranci i reformiše je na razne načine, prije svega kroz
borbu protiv korupcije za vrijeme svog mandata Predsjednika RS-a
(2002-2006.), te kroz do tada nezamislivo priznanje zločina u Srebrenici
i stavljanje ovog pitanja na dnevni red i u javni diskurs u RS-u,
ostajući pri tome i 2009. godine:
Čavić: ... prihvatam to kao činjenicu: u Srebrenici se desio zločin nad
civilima i na mnogim drugim mjestima se desio zločin
nad civilima, i to će, ako bude Boga i pravde, jednoga dana biti
izneseno u javnost, a ljudi koji su to počinili
odgovarati na način kako to predviđa zakon. (Dani, 1.8. 2002.)
O Čaviću: Čavić je prvi i za sada jedini političar iz ovog bh. entiteta
koji je priznao zločine u Srebrenici i žrtvama odao počast, prvi predsjednik koji je mandat za sastav vlade dao najjačem
političkom protivniku, lideru SNSD-a Miloradu
Dodiku, jedina osoba koja je poručila generalu i zločincu Ratku Mladiću
da se "ubije ili preda", te jedini predsjednik
SDS-a koji je svojevoljno odstupio sa funkcije. (Slobodna Bosna,
16.8.2009.).
Kad je riječ o odnosima ‘nas’ i ‘njih’, Čavić
bošnjačku politiku vidi kao suprotnu i političare u Federaciji takođe
svrstava u tabor sa ‘jednom nacionalnom politikom’ kad je u pitanju ‘BiH
bez entiteta’:
Čavić: Nema razlike u stavovima, ni SDP-a ni SDA. Suština je da
Lagumdžija, Tihić i Silajdžić traže isto. To je njihova nacionalna koncepcija. U trenutku kada se uveliko govori o promjeni
Ustava, svi polako dodaju neku klipu na vatru da bi
se podigao veliki dim. Nije više riječ o pojedinačnim političkim
stavovima ni SDA, ni SDP-a ni Stranke za BiH, nego o
jednoj nacionalnoj politici koja očigledno ima snažnu podršku izvana. (Novi
reporter, 22.10.2004.)
U isto vrijeme Čavić zagovara
jedinstvo stavova kad je u pitanju odbrana RS-a, ističući da „po
pitanjima koja se tiču entitetskih statusa, sve političke stranke i
politički establišment u RS treba da daju apsolutnu podršku predsjedniku
Vlade RS5”. Čavić
Dodika počinje otvorenije kritikovati tek 2009. godine, kada njega i
SNSD optužuje za ‘sterilizaciju opozicije’ koja ‘radi protiv interesa
RS-a’ (Čavić u Oslobođenju, 14.9.2009.). Ta kritika se dodatno
zaoštrava kada na scenu stupa Čavićev novoformirani DP, koji u
saopštenju od 9.10.2009. naslovljenom ‘Dodik spreman da izazove rat da
bi sačuvao opljačkano’ ističe:
Čavić: SNSD Milorada Dodika mora poštedjeti javnost novokomponovanog
patriotizma koji je u potpunom neskladu s obimom
lopovluka šefova te stranke. Ovo je jučer saopštila Demokratska partija,
čiji je predsjednik Dragan
Čavić, uz poziv da se
SNSD opredijeli da li je za pljačku ili Republiku Srpsku. Ističe se da
je jedina opsesija te stranke Dodikov džep. – SNSD
je despotsko-banditska organizacija koja je spremna da srpski narod
uvede u rat samo da bi se sačuvalo opljačkano i na
vrijeme pobjeglo u vile po beogradskom Dedinju, stanove u Francuskoj, Austriji, Srbiji, Crnoj Gori i ko zna gdje još – upozorava Demokratska
partija
Novi imidž i pristup Čavićeve stranke oslikava se i u
njenom vizuelnom identitetu. Naime, na Prvom kongresu demokratske
partije (DP) održanom 6.12.2009. godine bilo je vidljivo da se na grbu i
logotipu stranke nisu našli nacionalni simboli, što ukazuje na Čavićev
odmak od nacionalističkog vizuelnog predstavljanja identiteta.
Prijepori
SDA i SBiH – ko više voli Bošnjake?
Harisu Silajdžiću, nekada visokom funkcioneru SDA, bivšem ministru
vanjskih poslova BiH, učesniku mirovnih pregovora u Dejtonu i sadašnjem
predsjedniku SBiH, može se štošta osporiti, ali mu se ne može osporiti
„principijelnost ... u borbi protiv šturih rješenja iz ugovora o prekidu
vatre na kojima se uporno i bezuspješno pokušava izgraditi
najkomplikovanija i najnefunkcionalnija država na svijetu. Današnja
BiH.” (Dani, 3.11.2000.)
Za stavove iz naslova pomenutog
članka “Dok se mi zalažemo za državu, SDA daje prednost entitetima“,
moglo bi se reći da su i danas prilično aktuelni jer definišu jabuku
razdora između SBiH i SDA, ali i stav ovih stranaka prema RS-u:
“Današnje stanje je rezultat agresije i genocida“. Možda će u analizi i
biti najinteresantnije subjekatsko pozicioniranje Silajdžića spram
stranaka u RS-u, ali i spram najjače bošnjačke stranke, SDA.
Nakon izbivanja iz zemlje tokom kojeg je držao predavanja po svjetskim
univerzitetima, okarakterisan kao čovjek koji „uživa najveći ugled među
Bošnjacima i poveliki animozitet među Srbima i Hrvatima” (Dani,
14.6.2002.), Silajdžić ponovo stupa na političku scenu BiH 2002. godine.
Razlog spomenutim animozitetima jeste Silajdžićev decidiran stav protiv
entitetskog uređenja BiH, pa i po cijenu da mu se zabrani izlazak na
izbore.
Silajdžić: Ja i danas jesam za BiH bez entiteta, koji onemogućavaju
povratak izbjeglica, zaštitu ljudskih prava, poštivanje prava vlasništva, reintegraciju ekonomskog prostora,
funkcioniranje državnih institucija, nacionalnu avnopravnost...(Dani, 14.6.2002.).Silajdžić: Entitete u BiH moramo istovremeno uništavati... Entiteti su
nastali na krvi i to nije normalno (Nezavisne novine, 3.4.2004.).
Kod njega, kao i kod Dodika, primjetna
je mješavina preduzetničke retorike kojom potencira svoje veze sa
islamskim svijetom i Amerikom
Silajdžić: Znate, nema države na svijetu, uključujući i one koje su
nemjerljivo razvijenije i bogatije od Bosne, koja bi sebi dozvolila odnos kakav je ova država imala prema investitoru
spremnom da uloži pola milijarde maraka. Nažalost, prijateljska naklonost kuvajtskih investitora i, izvinjavam se
što to moram reći, moje zalaganje da ih ubijedim da investiraju u Bosnu, ovdje su naišli na podozrenje...
Preveliki bi luksuz za svaku zemlju bilo gubljenje kontakata koje su njeni bivši čelnici ostvarili tokom
obavljanja funkcija... Evo, sada sam na poziv
svojih prijatelja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata govorio na jednom
tamošnjem institutu; moj prethodnik je bio Al
Gore...(Dani, 14.6.2002.)
Silajdžić kritikuje međunarodnu zajednicu kad im interesi nisu
korespondentni, predstavljajući sebe kao osobu kojoj je ’bitna sadržina’
i koja brani BiH od stranaca koji ’uvijeno prijete’.
Silajdžić: Vi očito imate isti problem sa mnom koji imaju i stranci
kojima je stalo do forme a nije ih ni najmanje briga za sadržinu... Meni neprekidno dolaze stranci, neki od njih niti imaju
pojma o Bosni niti su dobronamjerni, i uvjeravaju me, a neki i uvijeno prijete da bi trebao da pristanem na
entitetsko glasanje...(Dani, 8.11.2008.)
Istovremeno, on
se slaže da Visoki predstavnik „treba da smjenjuje političare“ (Dnevni
avaz, 31.12.2007.). Svoje zagovaranje jedinstvene BiH pravda
argumentom ulaska u Evropu (‘štiteći nacionalne interese usporavamo
ulazak u EU‘, Nezavisne novine, 22.10.2003.), što je za
Silajdžića jedino rješenje. Međutim, u toj viziji jedinstvene BiH on
neprekidno prikazuje Bošnjake kao jedine stradalnike u proteklom ratu u
BiH od 1992. do 1995., pri čemu perpetuira položaj Bošnjaka kao žrtava.
Iz tog razloga on često koristi riječi poput ‘genocid‘, ‘agresija‘ i
sl., ali i veće metafore poput one da je RS ‘groblje‘, tako stvarajući
oštru sliku ‘nas‘ i ‘njih‘.
Silajdžić: Naravno da je u RS
mnogo jasnija situacija oko ustavnih promjena. Taj entitet je mnogo
jednostavniji zbog jedne strašne i krvave
činjenice – tamo nemate ljudi. Groblje je najmirnije mjesto na svijetu i
tamo nemate nikakvih problema, kaže Silajdžić.
(Dani 9.7.2006.)
Takođe, Silajdžić je izrazito protiv
entitetskog glasanja i za njega ustavne promjene znače ukidanje istog,
dok se taj zahtjev u nastavku reformi poistovjećuje sa ukidanjem
entiteta
Silajdžić: Od mene nikad niste čuli neke zapaljive izjave i nećete ih
čuti. Daću vam primjer kako se može normalno ući u jedan proces. Imali smo ove ustavne promjene u kojima mi nismo rekli
ništa drugo samo jedno: ukinite entitetsko
glasanje jer ono koči BiH i ne daje ravnopravnost svima. Samo to i nisu
htjeli, a mi prihvatamo sve ostalo. (ibid.).
Razlog
raskola na liniji Tihić-Silajdžić dolazi nakon tzv. Prudskog sporazuma,
koji Dani u broju od 28.11.2008. zovu Tihićevom „sramnom i
neočekivanom kapitulacijom pred Dodikom” i srozavanjem SDA u „blatu
političkog i moralnog beščašća”.
Silajdžić: Kad su dozvolili da ih Milorad Dodik svede na nivo
na kojem se nalaze, onda nije čudo da im ja iz njihove mišje perspektive izgledam kao dinosaurus... predsjednik SDA je Dodiku
poklonio državnu imovinu i pristao na etnički
popis stanovništva nakon iznenadne posjete Beogradu, a sada tvrdi da
stranke koje se toj
kapitulaciji protive
učestvuju u zavjeri.
Prije nego li se osvrnemo na ‘promjenu‘ u
Tihićevom diskursu, važno je dati neke osnovne nalaze za prethodni
period. Do 2005. godine Tihić potencira stranačko jedinstvo („...
nikakvog političkog sukoba unutar stranke nema”) i američku podršku
(„Amerikanci nam trebaju jer imaju jasan stav o Bosni“, Ljiljan,
15.7.2003.). Tihićev diskurs prema RS-u u ranijem periodu je bitno
drukčiji, budući da i on, kao i Silajdžić, potencira priču o agresiji i
masovnim grobnicama, a nestanak entiteta veže za ulazak BiH u EU i
Partnerstvo za mir, te potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju (SSP)6.
Poslanik Koalicije za BiH Sulejman Tihić na zasjedanju
Skupštine Republike Srpske (RS) u srijedu u Banjaluci upotrijebio je termin agresija na BiH, čime je upalio fitilj koji je razbuktao
stanje duhova. (Onasa i Oslobođenje, 22.5. 1998.)
Tihić: RS je nastala na žrtvama brojnih zločina. RS u svojim temeljima
ima do sada više od 500 masovnih grobnica. Njeni
temelji su i osam hiljada ubijenih Srebreničana, stotine koncentracionih
logora, u njenim temeljima se nalaze nekoliko
stotina hiljada logoraša. Prema tome, svako ko kaže da želi RS, mora je
primiti sa svim ovim podacima. (Ljiljan, 15.7.
2003.).
Tihić: Ja sam u izbornoj kampanji govorio o tome
da do slijedećih izbora neće biti entiteta koji se zove RS... takav entitet odnosno država... ne može biti članica Evropske unije, ne može
biti članica Partnerstva za mir ... (ibid.).
Promjena kod
Tihića dolazi nedugo kasnije, budući da njegovo odbacivanje RS nije više
tako kategoričko, a upravo to predstavlja jabuku razdora sa
Silajdžićem. Iako se obojica zalažu za jačanje državnih institucija i
ovaj entitet smatraju ‘legalizacijom etničkog čišćenja’, obojici im RS, u
stvari, treba kao mjera spram koje definišu svoje subjekatske pozicije:
Tihić kao ‘umjereni’ bošnjački političar, Silajdžić kao ‘maksimalista’.
Naizgled paradoksalno, ili pak politički promišljeno, Tihić ipak
‘priznaje‘ ovaj entitet (Oslobođenje, 03.12.2008.), i to više
nego deklarativno, tako što njegovo ukidanje odgađa (‘za neka druga
vremena’), pozivajući se na ‘volju političkih predstavnika’ u RS-u. Ako
pogledamo kako to čini, vidimo niz strategija legitimizacije, prije
svega negaciju koja se odnosi na ukidanje RS-a i eksplicitno pozivanje
na svoj autoritet uz korištenje deontičkog modela ‘moći‘, ali i uz
zazivanje sopstvenog legalizma i Dejtona.
Predsjednik SDA Sulejman Tihić smatra da pitanje teritorijalne
organizacije BiH treba ostaviti za neka druga vremena zato što sada nije
realno da bude postignut dogovor o tome i navodi da entitete, pa tako i
Republiku Srpsku (RS), niko ne može ukinuti bez volje njenih političkih
predstavnika, što je "dejtonski i legalistički pristup". (24 sata.
1. 6.2009.).
Zatim, on kaže da RS po ‘nazivu ostaje monoetnička‘, što ukazuje da bi
problem s ovim entitetom mogao biti i lingvističke prirode, i ocjenjuje
da je ukidanje entiteta ‘proces‘, a ne nešto bez čega se ne može u
pregovore. Upravo pregovori su ono gdje se Tihić čini fleksibilniji od
Silajdžića, naročito pred kraj 2009. godine, kada kaže da je “svaka
rečenica iz Butmira bolja od sadašnjeg stanja“ (Dnevni avaz, 24.9.2009.
). U istom tekstu, prilično dvosmisleno i implicitno, ali iz konteksta
prilično jasno, Tihić gradi svoju subjekatsku poziciju naspram
Silajdžića i njegove ‘maksimalističke‘ i Dodika i njegove ‘kozmetičke‘
pozicije:
Tihić: ...niko nema pravo da zaustavlja BiH na njenom putu u Evropu.
Određene politike, kako maksimalističke, tako i politike kozmetičkih promjena, za posljedicu imaju isto, a to je status
quo i loša dejtonska rješenja.
Ovakvu podjelu nalazimo još na
jednom mjestu kod Tihića kada kaže da su:
na jednoj
strani političari koji se zalažu za ‘idealna‘ rješenja kako oni to vide,
odnosno rješenja sto posto ili kako već ta politika se
predstavlja. Imamo na drugoj strani politiku iz RS-a koja ustavne
promjene vidi kao zadržavanje postojećeg
stanja uz neke
kozmetičke popravke. (Magazin Europa, septembar 2009.)
Ocijenivši
da se ‘stanje u BiH radikalizuje‘ od 2006., on svoje djelovanje
definiše kao ‘realpolitiku‘ koja nalazi rješenja između krajnosti.
Kao konačni zaključak uočili smo izvjesne promjene diskursa kod svih
navedenih političara osim kod Silajdžića, koji ostaje dosljedan svojoj
ranijoj retorici. Tihić, kao lider najbrojnije bošnjačke stranke,
definiše svoju politiku kao realističniju od Silajdžićeve, budući da
ostavlja više fleksibilnosti za pitanje entiteta RS, govoreći o promjeni
unutrašnjeg uređenja države kao o procesu, te o nemogućnosti ukidanja
ovog entiteta bez volje ‘njenih političkih predstavnika‘. Sebe definiše
kao realistu pozicioniranog između ‘maksimalističkih zahtjeva‘ i
zahtjeva za ‘kozmetičke‘ promjene. Na sličan način Čavić, iako je
ponikao iz SDS-a, najbrojnije opozicione stranke u RS-u, sada ima mnogo
otvoreniji odnos prema Srebrenici, na primjer, i otvoreno kritikuje
Dodikov ‘novokomponovani‘ nacionalistički diskurs iza kojeg stoji ‘lični
interes‘. Dodik i Čović, preuzimajući matricu nacionalnih lidera iz
1990-ih, insistiraju na snažnoj decentralizaciji BiH, gdje će postojati i
srpski i hrvatski entitet, na temelju čega se mogu razumijevati kako
njihov pakt tako i njihovi diskursi utemeljeni na pozivanju na
referendum o otcjepljenju RS-a, kao i diskurs o ugroženosti Hrvata u
BiH.
SDP i Naša stranka – ima li BiH građansku budućnost?
Nešto drugačiji diskurs primijećen je kod Zlatka Lagumdžije,
predsjednika SDP-a7,
kojem su glavni ciljevi od 1998. do danas ‘uspostavljanje evropskih
standarda’ i integrisanje u Evropu:
Lagumdžija: ...Putem
integrisanja na prostore BiH [bi se] uveli evropski standardi
življenja, a da bi se uspjelo u tome
neophodno je pratiti preporuke međunarodne zajednice i puteve kojima
druge zemlje ulaze u Evropu.
(Onasa,
21.8.1998.)
te, u vezi s ustavnim promjenama, ugrađivanje evropske klauzule kao
prerogativa u Ustav:
Lagumdžija: To znači da parlament BiH ima ovlasti da donosi zakone,
formira institucije i usvaja politike nužne za napredak ka EU, a da to ima princip starijeg prava u odnosu na sve
ostale. To nije usmjereno protiv entiteta,
nego ima za cilj da cijelu zemlju kantoni ili entiteti ne drže za vrat i
stopiraju napredak.
(Nezavisne novine,
24.11.2009.)
Lagumdžijin diskurs afirmiše ‘multietničnost
entiteta’ i ‘odlazak vladajućeg koncepta sa političke scene u BiH’.
Svoju subjekatsku poziciju definiše naspram Silajdžića i Dodika, kako
pred izbore 2006. tako i pred izbore 2010., upozoravajući i da bi se
‘hrvatske stranke’ mogle ujedinjavati oko diskursa ugroženosti:
Nemojte se plašiti ni Dodika ni Silajdžića, jer njih dvojica su se
dogovorili da se napadaju, naveo je Lagumdžija. (Nezavisne novine, 16.9.2006.)
Lagumdžija: Imamo
paradoksalnu situaciju da, ako bi se butmirski proces okončao na nivou
onoga što Milorad Dodik traži, Haris
Silajdžić bi bio dobitnik zajedno sa Dodikom na izborima naredne godine.
Tada bismo ušli u pravi haos jer bi tzv.
hrvatske stranke Hrvate u BiH mogle homogenizirati na priči o
ugroženosti. SDP neće dozvoliti da se
prihvati Dodikova ideja o kozmetičkim, a ne suštinskim
promjenama.(Nezavisne novine, 27.11.2009.)
Ali ovdje se pozicija definiše i u odnosu na SDA, kada se kaže da je
‘osnovna razlika između ove dvije političke stranke u tome što je „SDP
partija koja predstavlja zbir građana, konfesija i naroda BiH”,
implicirajući da SDA to nije, budući da je stranka jednog naroda u BiH.
Ideju jednakopravnosti, kao i toga da je BiH država svih njenih naroda,
dodatno potvrđuje u svojim obraćanjima u kojima ističe i naslijeđe
ZAVNOBiH-a:
... Dan državnosti, 25. novembar, bit će obilježen samo u jednom dijelu
zemlje. Želim da prvo građanima BiH čestitam ovaj praznik jer na Dan ZAVNOBIH-a smo se dogovorili da smo svi jednaki
i da ova zemlja nije niti muslimanska, niti
srpska, niti hrvatska, nego i muslimanska i srpska i hrvatska. Tada smo
pokazali da se možemo dogovoriti kako ćemo
živjeti... (Nezavisne novine, 27.11.2009.)
Još jedan
primjer diskursa koji nije usmjeren odbrani jednog etniciteta, jeste
diskurs mladog političara Bojana Bajića, predsjednika Naše stranke, koju
je formirao zajedno sa afirmisanim oskarovcem Danisom Tanovićem. Bajić
predstavlja jedno potpuno novo lice na političkoj sceni u BiH, i za
njega se čini da suštinski promoviše ne samo multietnički diskurs već i
praksu, promovišući tzv. all-inclusive pristup koji kombinuje etničke i
građanske ciljeve i sugeriše ‘drugi put’:
Bajić: Opozicija je vlast. Svi oni zajedno došli su u slijepu
ulicu. Neki su komunisti, neki nacionalisti, neki se
zalažu da mi ne budemo sekularno društvo. Oni imaju
neke ideje, ali nisu spremni da povuku crtu. To znači priznati da će još desetinama godinama ovdje biti jaki etnički
identiteti. I neka budu. Hoćemo BiH sa jakim srpskim,
hrvatskim i bošnjačkim osjećanjima. Hoćemo državu u
kojoj ćemo se izboriti za građansku pravdu. Sa
konceptom etničke i građanske pravde bićemo bolji od
socijaldemokrata. Sve ostale političke stranke su zakovane. Želimo da
uvedemo drugi put politike za ovu državu. (Novi reporter,
14.5.2008.)
Najveće strahove u oba entiteta Bajić odbacuje i
proglašava strategijama za ostvarenje političke moći:
Bajić: Otcjepljenje i ukidanje entiteta nerealni su politički ciljevi,
koji se ne mogu ostvariti. Zašto nešto što ne možete
ostvariti gurate politički? Zato što tako lako
dobijate političke poene i zato što tako proizvodite strah kod suprotnih naroda (ibid.).
Kritiku koju, upravo
kao i podršku, ima i kod Srba, i kod Hrvata i kod Bošnjaka, kao i
selektivnu primjenu Dejtonskog sporazuma, tumači na sljedeći način,
subjektivno se pozicionirajući kao alternativa postojećim opcijama:
Bajić: Srpska politička elita prihvata Dejton samo kada je riječ o
očuvanju nadležnosti RS, a onda nekako licitira i podgrijava mogućnost
otcjepljenja, a to Dejtonski mirovni sporazum ne omogućava. Bošnjačka
politička elita prihvata Dejton samo u smislu jačanja državnih
institucija, negira postojanje entiteta i priželjkuje neku međunarodnu
intervenciju koja bi ih ukinula, što isto tako nije moguće. Hrvatska
politička elita i dalje se zalaže za treći entitet i Herceg-Bosnu od
koje je odustala potpisom u Dejtonu. Vidjećete da smo apsolutno nova
politička partija i to ona racionalna (ibid.).
Završna
razmatranja
Ono što se može izvesti kao zaključak jeste da na medijskoj i političkoj
sceni u BiH trenutno dominiraju dva najradikalnija diskursa: diskurs o
ukidanju entiteta pod izgovorom da je RS genocidna tvorevina, na jednoj,
i antibosanski diskurs o referendumu za otcjepljenje RS-a, na drugoj
strani. Duž ovog kontinuuma smještaju se diskursi ostalih BiH
političara, koji se definišu prvenstveno kroz odnos prema ostalim
narodima u BiH, pa su više ili manje radikalni u odnosu na ove diskurse
’glavnog toka’. Posebno je interesantan do danas najizraženiji diskurs
HDZ-ovog lidera Čovića o ugroženosti Hrvata, čime se legitimizuje
stvaranje i trećeg entiteta u okviru procesa ustavnih promjena.
Koliko god Silajdžić potencirao diskurs o multietničnosti, on ga
suštinski ukida svojim svakodnevnim isključivim praksama i aferama; a
Dodik, koji je na vlast i došao kritikujući ratne vlasti SDS-a, danas
ima retoriku u kojoj ima više nacionalizma nego u onoj bivšeg SDS-ovca
Dragana Čavića, koji novi Dodikov diskurs zove ’novokomponovanim
patriotizmom zarad očuvanja opljačkanog’. No, ono što je zajedničko
obojici jeste ukidanje praksi zajedništva i solidarnosti u
bosanskohercegovačkom društvu kao društvu sa istim problemima,
siromaštvom, nezaposlenošću, dužničkim ropstvom MMF-u i Svjetskoj banci,
i proizvodnja društva ideologiziranih etničkih subjekata koji stavljaju
isključivo etnički predznak, podstaknut paranojom, strahom od Drugog te
diskursima mržnje, ignorisanja ili isključivanja, naspram ljudskog
principa solidarnosti. Sve u svemu, napad na Silajdžića tumači se kao
napad na BiH, dok je napad na Dodika atak na RS. Takva politika divide
et impera omogućava im skretanje s pravih problema koje građane
tište, kao i nesmetanu vladavinu, pa se čini upravo da je jedan potreban
drugom da bi se ta vladavina mogla nesmetano održavati.
Iako smo uvidjeli promjene kod nekih političara, kao npr. kod Tihića i
Čavića, te promjene su za sada veoma suptilne i načelno ne donose ništa
novo, jer svi ovi političari su već viđeni na političkoj sceni u BiH.
Oni ne nude ništa osim praznih obećanja i floskula, kao i upravljanje
afektom, koji se odražava u strahu od ukidanja RS-a i kao rješenje nudi
‘referendum o otcjepljenju‘, ili konstantnog prizivanja statusa Bošnjaka
kao žrtava koje od RS-a i Srba neminovno pravi monstrume. Ovi strahovi
se uvijek mogu dobro kapitalizovati i upotrijebiti za predizborne svrhe,
koje – nažalost – nisu borba protiv diskriminacije, poštivanje svih
žrtava rata bez obzira na etnicitet, poštivanje ljudskih prava, i to ne
samo konstitutivnih već i ‘ostalih‘ naroda, kao i jačanje ekonomskog i
političkog kapaciteta BiH.
Iako diskursi Zlatka Lagumdžije i Bojana Bajića deklarativno jesu
različiti od pomenutih diskursa glavnog toka, korpus medijskih sadržaja
nam u ovom momentu ne ostavlja prostora za izvođenje zaključka da se
upravo u njima nudi ključ za rješenje bh. problema. Upravo Naša stranka
kritikuje Lagumdžijin SDP za šurovanje sa nacionalistima u pojedinim
kantonima, za stalno 'izražavanje spremnosti' kako bi opravdali 'svoje
netransparentne i po građane štetne postupke', te za marginalizaciju i
potcjenjivanje 'običnog čovjeka...zarad ciljeva visoke politike8'. S druge strane,
kod same Naše stranke uočen je simptomatičan pomak od građanskog
pristupa ka sve otvorenijem multinacionalizmu. No, to je još
uvijek relativno nova stranka na političkoj sceni, pa će se njeni, za
sada prilično ambivalentni ciljevi, iako su na brojnim forumima
ocijenjeni kao 'novi'9
kurs za BiH, sigurno više fokusirati kako se izbori budu približavali.
Zasad se, ipak, ovdje ne može govoriti o trendovskim pomjeranjima od
Dejtona, budući da još nema dovoljno materijala. Naravno, tu su i
stranke poput Radončićeve SBBB10,
koja na temelju diskursa o uspostavljanju ekonomske stabilnosti11 i
nacionalističkog naboja oličenog u 'prepoznavanju islamofobije... i
zavjere protiv Bošnjaka'12
, slično SNSD-ovom diskursu, radikalizuje političko tijelo i preuzima
ovaj 'tried and true' obrazac. Dok su kod svih deklarativno
prisutni ‘evropski put i duh’, veliko je pitanje kako će se i na koji
način ovaj duh materijalizovati i postati stvarnost za obične građane/ke
BiH, koji će na taj put krenuti pomirivši svoje nacionalno, etničko i
građansko. Da li će ovaj put politika biti umjetnost mogućeg, ili pak
ostati umjetnost nemogućeg, ostaje da se vidi na izborima 2010. godine.
Literatura
Foucault, M. (1972) Archaeology of Knowledge. London: Routledge.
Searle, J (1970) Speech Acts: An Essay in the Philosophy of Language.
Cambridge University Press.
Van Dijk, T. (1993) Elite Discourse and Racism. London: Sage.
1Ovo je zahtijevalo dodatni angažman mlađih istraživača/ica, studenata/kinja Filološkog fakulteta u Banjoj Luci, Odsjek anglistika, koji su, da bi obuhvatili vremensku komponentu, identifikovali sve dostupne novinske članke u Infobiro bazi, a ne samo intervjue.
2Izjava Sjefudina Tokića za Onasu, 18.1.1998.
3'Sindrom Milorada Dodika', Politika, 29.10.2009.
4 Kao član i
predsjednik SDS-a bio je potpredsjednik RS-a u periodu od 2000. do 2002.
i predsjednik RS-a u periodu od 2002. do 2006. godine.
5Politika, 10. juni 2007
6Sporazum je potpisan 16.6.2008.
8Vidjeti članak 'Naša stranka: „SDP BiH prikriva svoja partnerstva sa nacionalistima“ (24 Sata, 28.8.2009.)
9Vidjeti npr: bhstring.net
10Savez za bolju budućnost BiH.
11Predsjednik stranke je vlasnik najvećeg dnevnika u BiH Dnevnog avaza i jedan od najbogatijih ljudi u BiH Fahrudin Radončić.
12http://www.oslobodjenje.ba/index.php?id=3669
