Uvod

U Bosni i Hercegovini autorska prava se uglavnom spominju u dva konteksta: jedan (čini mi se, najčešći) je pitanje autorskih prava na distribuciju i reprodukciju djela na nosačima zvuka i slike, te u medijima popularna „piraterija“. Drugi je Zakon o zaštiti autorskih prava i problemi u njegovoj primjeni, uključujući i nedostatak strukovnih organizacija koje bi bile važna karika u provođenju tog zakona. Ne potcjenjujući probleme „estradnjaka“ s piratima, fokusirala bih se na problematiku, čini mi se, malo manje poznatu široj javnosti – kršenje autorskih prava i digniteta umjetnika u tzv. oblicima visoke ili institucionalizirane kulture, kao što su pozorište i književnost. Razlog tome nije samo činjenica da me se problem lično tiče zbog niza neslavnih iskustava te vrste, nego i pretpostavka da je autorstvo temelj umjetnosti i temelj kulture, a etika poštovanja autorstva kao pojave i autora kao osobe uvjet postojanja kulture i civilizirane ljudske zajednice. Stoga bezočno kršenje autorskih/autorovih prava, do kakvog svakodnevno dolazi u BiH, nije sitnosopstveničko pitanje hudih (i 'neposlovnih') umjetnika nego cinična i agresivna strategija kulturne dominacije kojom se eliminiraju svi elementi potencijalno subverzivni za dominantnu matricu, a pod lažno darvinističkom i neoliberalnom agendom „nesposobnosti“ autora za preživljavanje u navodno tvrdoj i okrutnoj realnosti.

Autorski honorar: zarada ili sadaka?

Imam skromnu nadu da ću biti u mogućnosti da svoja iskustva i opservacije dovedem do općenitijih opažanja, ali ne namjeravam teoretizirati jer smatram da je i sam govor o užasnim praksama u ovoj oblasti početak moguće akcije. Dakle, shodno tome, krenut ću od jedne male anegdote: kad je Wislawa Szymborska dobila Nobelovu nagradu za književnost, bila sam svježa povratnica u  Mostar, s poljskim magisterijem. Nekoliko dana nakon objavljivanja vijesti o Nagradi prevela sam desetak pjesama i s uredno pripremljenom biobibliografskom bilješkom odnijela ih uredniku lokalnog književnog časopisa. On je prijevod nevoljko primio, ali ga je ipak objavio i obećao honorar. Nakon nekog vremena mi je na nekoj književnoj večeri u ruku tutnuo jednu novčanicu, s komentarom: „Evo ti, sine, da imaš za Cockte“. Tada me zaista nije pogodilo to što je honorar bio smiješan, što nikakav ugovor nije spomenut, što nije bilo govora o tome da urednik od mene zatraži još kakav prijevod ─ ali moram priznati da je bilo neprijatno da se iz osobe koja promptnim prijevodom diže ugled lokalnom književnom časopisu pretvorim u nekog „sina“ koji – eto! – „žica za Cockte“.
I ovom blesavom anegdotom pokazuje se jedna činjenica kao svojevrsna konstanta unutar odnosa bh. kulturnih poslenika prema autorima: za njih često ne postoji autorstvo kao konkretan stvaralački čin ili posao; postoji osoba autora, a ponajprije postoji njegova društveno-politička persona. Jedan oblik društvene persone (pravog) autora je etablirana društveno-politička pozicija: utjecajan autor, autor – direktor neke institucije, autor – nosilac moći u bilo kojem pogledu – autor je koji se poštuje. Svi oblici njegovih prava se poštuju, uključujući i džentlmensku diskreciju nekomentiranja kvaliteta i sadržaja djela. Valja obratiti pažnju da se, jako uopćeno govoreći, u javnom diskursu kod nas (bar povremeno) raspravlja o knjigama i predstavama koje dosežu neki (minimalni) nivo meritornosti i relevantnosti u svojoj oblasti. Ali Bosna i Hercegovina je puna uvaženih Autora koji godinama proizvode djela ništavna i katastrofalno loša, često potpuno besmislena; predstave koje niko ne želi gledati i knjige koje niko pri zdravoj pameti i bez prisile ne čita; ali to nimalo ne smeta njihovim uvaženim Autorima da i dalje ostaju uvaženi i moćni.

Dakle, ako niste uvaženi Autor nego, ne dao vam b(B)og, mlada autorica, vlasniku kulturnog dobra je sasvim očigledno da vam u životu ne treba mnogo više od – Cockte. Naravno da u ovom trenutku karikiram, i naravno da sam kao mlada autorica bila često normalno plaćena za svoj rad, ali karikaturom želim pokazati kako sistem koji uopće dopušta takve banalne kalambure očito ne funkcionira. I ne mislim tu prvenstveno na pravni sistem i zakonski okvir; mislim na socijalni sistem, sistem međuljudskog ophođenja i običaja, društveno prihvaćen sistem vrijednosti ─ jer ta sredina je za kulturni i umjetnički život mnogo važnija od legislativnog konteksta.

Tomaš Bat'a, legendarni češki poduzetnik i ekonomista, imao je zanimljiva promišljanja o tome kako u zemljama u kojima su međuljudski odnosi zasnovani na poštenju, solidarnosti i odgovornosti uvijek nalazimo prosperitetnu ekonomiju, dok u društvima u kojima se ljudi vode potrebom da prevare i ukradu obavezno nalazimo bijedu, lošu ekonomiju i sveukupni nedostatak prosperiteta. U duhu te misli moglo bi se promatrati i stanje u bh. kulturi. Bilo bi logično očekivati da se svi akteri te kulture zalažu za razvoj (ili možda samo opstanak) pojedinačnih grana umjetnosti. Poduzetnici, upravitelji kulturnih institucija i autori morali bi skladno, solidarno, s međusobnim poštovanjem i uvažavanjem graditi zajedničku misiju. Ali, nažalost, veoma često nije tako. Neki naši izdavači žele blagodeti slobodnog tržišta, ali samo one koje im odgovaraju; traže zabranu konkurencije državnim dekretom i ne pada im na pamet smanjiti cijenu svojih knjiga, koja je na visokom evropskom nivou u ovoj siromašnoj zemlji. U toj priči autori se i ne spominju, jer oni više kao da nisu subjekt te „proizvodnje“ - djelo se tretira kao roba, na koju svi polažu više prava od samog autora.
Posebno poražavajuća u nepoštovanju autora je količina arogancije i agresivnosti koju institucije kulture pokazuju prema pojedincima, u principu nezaštićenim i prepuštenim samima sebi. Tipičan scenario ide ovako: institucija (javna) dobija novac za projekt autora, bilo to iz redovnih budžetskih sredstava, iz fondacije ili putem natječaja. U principu, takva institucija potpisuje s autorom ugovor, mada ga često prevari pa – tvrdeći da je to formalnost koja će se naknadno obaviti – takav ugovor često i ne potpiše. Autor dostavi svoje djelo, ili završi svoj autorski rad, knjiga se štampa, predstava se odigra. Onda institucija ne plaća honorar. Rokovi prolaze, Autor telefonira (može izgledati naivno, ali mnogi Autor je lijepo odgojena osoba, pa mu/joj je nezgodno neprestano telefonirati i tražiti svoj – zarađeni novac; ergo, autor telefonira uvijek NEDOVOLJNO puta). Nakon izvjesnog vremena i raznovrsnih izgovora (uvijek je kriv neko drugi i uvijek se apelira na autorovo razumijevanje, strpljenje i ljubav prema kulturi), postaje jasno da honorara nema i neće biti. Šta tad da radi autor? Ne može gotovo ništa. Pisac knjigu više ne može uzeti natrag; reditelj, dramaturg, scenograf, kompozitor – ne mogu uzeti predstavu. (Zanimljivo je da u pozorištu glumci nemaju tih problema jer jednostavno zaprijete da neće izaći na scenu, pred publiku koja već ulazi u salu, ako im se ne plati ─ i ta ucjena obično urodi plodom). Nije zanemarljiva ni moralna dilema Autora – on želi da njegovo djelo ugleda svjetlo dana, ne želi ga uništiti niti zabraniti...
U svakom slučaju, ako nema ugovora, put dokazivanja autorstva može biti težak. Jedan dramski Autor je navodno dobio najznačajniju državnu nagradu za dramu: na Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici proglašen je dobitnikom glavne nagrade za dramski tekst, ali mu novčana nagrada zapravo nije nikad uručena, a institucija koja je nagradu proglasila i obznanila lijepu sumicu (Bosansko narodno pozorište) tvrdi da nije nadležna jer se u dugogodišnjem odugovlačenju isplate nagrade promijenio direktor! A Autor ne može, pa valjda i ne želi sudski dokazivati da je dobio nagradu. Ako, pak, Autor ima i ugovor, sudski put je opet težak, dugotrajan i skup. Najciničnije je da se u tom slučaju Autoru dušebrižnički objašnjava da nije lijepo ni profesionalno tužiti instituciju i „sjeći granu na kojoj sjediš“. Opljačkati Autora na pravdi b(B)oga je – svakako – mnogo ljepše i profesionalnije.
Osim pljačke, postoji i druga taktika krađe: prešućivanje autorstva. Da, i to mi se desilo: nacionalna pozorišna kuća prešutjela je moje autorstvo prijevoda dramskog teksta koji su izveli. U namjeri pljačke, kako se pokazalo, mojoj advokatici su rekli da oni honorar za prijevod – ne daju!

Pravne sage

Opet se vraćam na isto: borci za autorska prava nikako ne mogu biti pravnici; to moraju biti umjetnici i kulturni djelatnici. Idealno bi vjerovatno bilo da postoji neka čvršća suradnja, maltene simbioza pravnika specijaliziranih za autorska prava (ili onih koji se bave samo time te nastupaju kao isključivi predstavnici interesa umjetnika) i umjetnika. Međutim, kod nas je obim ovih poslova očito za pravnike neznatan, te se oni njima bave uzgred, uz poslove iz drugih oblasti prava, pa čak nisu uvijek ni dobro upućeni u relevantnu legislativu. Umjetnici bi, pak, morali (i tu je očito problem!) razvijati strukovnu solidarnost i zajedničko djelovanje (institucionalno ili barem kroz ličnu suradnju). No, to bi očito moralo ići nauštrb privilegiranosti nekih umjetnika, koji u općoj netransparentnosti jednostavno profitiraju mnogo bolje nego što bi bio slučaj u prilikama uređenim zakonom.
Prava Autora su ugrožena i kao ljudska prava. Dalo bi se u ovom slučaju govoriti o kršenju prava na imovinu (utemeljenog, npr., u članu 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima), o ugrožavanju prava na slobodno izražavanje, te o uskraćivanju općenitijih socijalnih i kulturnih prava na koje umjetnik – građanin ima pravo u svojoj (i ne samo svojoj) zemlji. Najzad, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima u članu 27 stavci 2 izričito kaže: „Svako ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proističu iz bilo kojeg književnog, naučnog ili umjetničkog djela njegovog autorstva.“¹  U Bosni i Hercegovini danas autorska prava funkcioniraju samo kao vučja prava. Autor koji reži, zavija i ujeda, Autor koji već na vratima direktorske kancelarije pokazuje očnjake, Autor koji psuje, prijeti, Autor koji može poslati kriminalce utjerivače dugova, Autor iza koga će stati neko „iz Komiteta“, te već spomenuti uvaženi Autor koji je već obilježio svoju teritoriju i učinio ju nedodirljivom – takvi će Autori otrgnuti za sebe komad krvavog mesa. Ali Autor koji samo želi raditi svoj posao, a pritom ostati častan i pristojan čovjek, intelektualac, Autor koji vjeruje da se kultura gradi civiliziranim humanizmom u međuljudskom saobraćaju – e, taj će u vučjem čoporu ostati gladan. Budući da si neskromno pripisujem osobine ovog potonjeg, ja (ne više tako) mlada autorica kojoj se daje „za Cockte“, tvrdoglavo odbijam prihvatiti zakone vučjeg čopora, po cijenu da mi čopor zauvijek zatvori pristup vodi vlastitog autorstva.
No, vratimo se trezvenijem pitanju: šta se može uraditi? Na koji način sistem može zaštititi osobu autora i njegova prava u domenu institucionalne, tzv. visoke kulture? Koji se sve postojeći subjekti mogu uključiti u tu obranu, a koji su subjekti, važni za poziciju autora i kulturne produkcije općenito, u BiH još nepostojeći?

Pravni okvir (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2002. u BiH²  te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u BiH iz 2005.) je, kako je već rečeno, postojeći i u većini spornih slučajeva nužno dostatan. On propisuje većinu glavnih odredbi usklađenih s evropskom praksom i regulativom, kojima se barem najvažniji odnosi iz oblasti zaštite autorskih prava stavljaju u prihvatljive okvire. Međutim, kao i toliko puta u drugim oblastima, propisi se ne izvršavaju. Na primjer, zakon propisuje da autor „može u svako doba povući iz prometa i uskratiti dalje korištenje djela u bilo kojoj formi, ako za to ima ozbiljne moralne razloge“. Ali barem ovo „svako doba“ je u praksi relativan pojam. Moguće je zamisliti da se korisnik djela jednostavno ogluši o zahtjev autora, a sudska procedura koja bi dovela do zabrane izvođenja bila bi vjerovatno duga i za autora mukotrpna.

Također, iako je naš Zakon u principu usklađen s rješenjima sličnih zakona u EU, nije dovoljno precizan u formulacijama nekih odredbi koje zakoni u zemljama EU propisuju, kao što je npr. pitanje tantijema. Recimo, u našem zakonu nema pozitivnih odredbi kakve se nalaze u npr. poljskom Zakonu o autorskim i srodnim pravima:
Čl. 43.
1. Ako iz ugovora ne proizlazi da je prenos autorskih prava vlasništva ili davanje licence (naš Zakon ne razlikuje niti ove dvije, pravno odvojene kategorije – pravo vlasništva i licence!- op.T.M.O) nastupio besplatno, autor ima neotuđivo pravo na honorar.
2. Ako u ugovoru nije navedena visina honorara, visina sume odrađuje se uzimajući u obzir obim datoga prava i zaradu koja proističe iz korištenja djela.
Čl. 44.
U slučaju očite disproporcije između honorara autora i koristi korisnika autorskih prava ili korisnika licence, autor može tražiti adekvatno povećanje honorara na sudu.
Čl. 45.
Ako u ugovoru ne stoji drugačije, autor ima pravo na poseban honorar za korištenje djela na svakom posebnom polju i svakom posebnom prilikom korištenja³.

Iz tog razloga, koliko je meni poznato, naknade za kontinuitet izvođenja kao što su tantijemi ili npr. dodatni honorari za veliki broj izvođenja predstave, u BiH se autorima ne isplaćuju. Slično je i sa ponovljenim izdanjima knjiga, o kojima se autori ponekad i ne obavještavaju. Budući da je postojeći Zakon već pretrpio izmjene i dopune, vrijedilo bi razmisliti o daljnjim dopunama koje bi otklonile sadašnje nedostatke.

Problem je i to što pravni okvir malo ili nimalo ne imenuje institucije koje su dužne provoditi zakon. U sličnim zakonima zemalja EU vrlo precizno se navodi ko je odgovoran za provođenje zakonskih odredbi, te ko podliježe kazni u slučaju nepoštivanja zakona. Na primjer:

Čl.19.
1. Autor i njegovi nasljednici imaju pravo na nadoknadu u visini od 5% cijene izvršene ponovne prodaje originala likovnog djela, te književnih i muzičkih rukopisa. Prodavac je obavezan platiti tu nadoknadu, a ako radi u korist treće osobe, odgovara s njom solidarno. Nadoknada se plaća uz posredovanje odgovarajuće organizacije grupnog upravljanja.
Ili:
Čl.115.
1. Ko prisvaja autorstvo ili daje pogrešnu informaciju o autorstvu cjeline ili dijela tuđeg dijela ili umjetničke izvedbe, podliježe novčanoj kazni, uvjetnoj zatvorskoj kazni ili zatvorskoj kazni do 3 godine⁴.

Postoji li sistem i izvan suda?

Naš pravni okvir praktički ostavlja samo prostor za sudsko rješavanje nastalog spora, ne nudeći pozitivne propise koji već u praksi – izvođenja i distribucije – obavezuju na poštivanje zakona. Nedostaju, dakle, mehanizmi kontrole, među koje bi spadalo i teško mjerljivo javno mnjenje, koji će kršenje autorskih prava nekako unaprijed onemogućiti – moralno, institucionalno, ali i tehnički, odnosno produkcijski. Govoreći o moralnom aspektu, evo primjera: jednu pozorišnu predstavu producira ponekad i po pedeset i više ljudi – umjetnika, tehničara, administrativaca. Ako niko od tih ljudi nema svijest o tome da učestvuje u kršenju autorskih prava i apsolutno se ne zanima za to jesu li prava obezbijeđena (što je najčešće slučaj) –   jedina instancija koja postoji je pravna odgovornost direktora. Za reditelja se, na primjer, kod nas uglavnom ne smatra da snosi ikakvu moralnu odgovornost za bespravno korištenje nečijeg teksta ili prijevoda. Govoreći o institucionalnom aspektu, iako postoje institucije za zaštitu intelektualnog vlasništva u kojima službenici primaju redovne plaće, ne postoji praksa da bilo ko osim zainteresiranog umjetnika uoči i prijavi slučaj kršenja autorskih prava. Nedostaju nam također institucije tipa strukovnih organizacija, koje bi uticale na propise i intervenirale u praksi, te štitile autore. S tim je posredno vezana i činjenica da u BiH nema stvarne zakonske mogućnosti za ostvarivanje statusa slobodnog dramskog umjetnika. Napominjem da je u SFRJ to pitanje bilo riješeno jednako kao i u evropskim zemljama, dakle postojale su adekvatne strukovne organizacije (Udruženje dramskih umjetnika kao i adekvatne organizacije za umjetnike iz drugih disciplina) koje su zastupale umjetnike u raznim okvirima, te su također, pod tačno određenim uslovima, verificirale i status slobodnog umjetnika. Taj status je naročito značajan za reditelje, scenografe, kostimografe, koji u pravilu nisu vezani za jednu kuću nego rade po projektima. Međutim, i za glumce je mogućnost da rade svoj posao ne pripadajući ni jednom ansamblu važna mogućnost slobode. Što je još tužnije, ta udruženja su zapravo nastavila s radom u svim bivšim republikama SFRJ – osim Bosne i Hercegovine⁵.  Štaviše, taj pojam u bh. javnosti očito nije ni dovoljno poznat jer se u medijima može vidjeti da se ljudima nekad čini da taj status predstavlja neko priznanje posebno zaslužnim umjetnicima. Dakako, ne radi se ni o kakvoj počasti nego o pravnom statusu i osnovnom materijalnom osiguranju, koji bi umjetnicima omogućili da im to bude jedina djelatnost. Naravno, poštovanje i funkcioniranje autorskih prava bi naročito za slobodne umjetnike bilo od vitalnog interesa.

Na kraju, neetično postupanje kulturnih institucija ne nailazi na osudu javnosti. Može se učiniti da takve situacije nemaju veliku moralnu ili novčanu težinu u kontekstu velikih pronevjera i krađa na državnom nivou; ali važno je pomisliti da su za autore i umjetnike kojih se direktno tiču ti problemi od životnog značaja. Egzistencijalni strah paralizira mnoštvo autora i onemogućava im da se bave umjetnošću,; tjera ih da se potpuno posvete nekom neumjetničkom poslu da bi preživjeli, ili ih kao mnoge mlade, nažalost, čini ciničnim tezgarošima koje zanima samo dobit. Time se dolazi do katastrofalno pogrešne ideje da je za građane BiH kultura – luksuz. Takva glupost mogla je poteći samo od primitivnog mišljenja koje nema ni najmanju predodžbu o tome šta kultura zapravo jeste. U tegobnom psihosocijalnom položaju i poslijeratnom traumatičnom mamurluku upravo umjetnost i kultura mogu biti lijek, katalizator katarze i temelj ozdravljenja društvenog tkiva ove iscrpljene zemlje.

Javnost i mediji ne osuđuju, dakle, slučajeve (koji su im poznati) dugogodišnjih karijera vječnih „rukovodilaca“ kulturnih institucija sagrađenih na bezočnoj zloupotrebi autorskih prava i pljačkanju umjetnika. Možda i oštećeni autori ne govore dovoljno o tome, možda i s osjećanjem stida,  nametnutim prisilom agresivne sredine, da su za slučajeve kada ih naručilac pljačka – sami krivi jer nisu dovoljno efikasni u izvršenju duga. Taj način „interioriziranja krivice“ mora se odbaciti, i javno govoreći da nije vrlina umjetnika da bude razbojnik – utjerivač dugova, i nije vrlina kulturnog djelatnika da vodi djelatnost kradući od autora koji je realiziraju.

Umjesto zaključka

Autorska prava omeđuju, odnosno postvaruju autorski čin i autorski proces. Tako je emocionalni ili sociopsihološki odnos prema njima određujući i za stvaralački čin, pa i za samu emancipaciju stvaralačke djelatnosti (umjetničke ili naučne). I na taj način, ponešto zaobilazan, autorska prava jesu ljudska prava. Ona autoru (umjetniku, naučniku, intelektualcu) omogućavaju egzistenciju slobodnog, punopravnog građanina sa slobodom izražavanja i egzistiranja u socijalnom i javnom kontekstu zajednice. S druge strane, permanentno kršenje, osporavanje, omalovažavanje, pa i nerazumijevanje autorskih prava narušavaju dostojanstvo, pa posredno i integritet autora kao subjekta javnog izričaja. Liberalni kapitalizam, naime, davno je pokopao romantični mit o „gladnom umjetniku“ poput Van Gogha i legitimirao autorski subjekt samo u kategorijama uspjeha – ekonomske efikasnosti, medijskog prisustva i sličnih mjerila na kojima se autor mora izboriti za pravo postojanja u javnom prostoru.

Iz tog razloga problem nepoštovanja autorskih prava u umjetničkim institucijama BiH ne može biti samo osobni problem zakinutih autora. Taj problem je dio šire mreže nedostatnosti, koja ugrožava temelje slobodnog stvaralaštva i javne djelatnosti u našoj, navodno demokratskoj, zemlji.

^{1Everyone has the right to the protection of the moral and material interests resulting from any scientific, literary or artistic production of which he is the author. Dostupno na http://www.un.org/en/documents/udhr/.
2Službeni glasnik BiH broj 7 /2002
3Zakon o autorskim i srodnim pravima Republike Poljske (Ustawa o prawie autorskim i prawach pokrewnych, z dnia, 4 lutego 1994).
4Ibid.
5Udruge u državama regiona: http://www.hddu.hr, http://www.zdus.si/, http://www.sdus.org.yu/.} 

Fotografija uz text: S. Galić