Mitovi o seksualnom nasilju nad djecom


 U vrijeme koje se danas često spominje kao idilična epoha opšte sigurnosti jedna je banjalučka porodica živjela kao i mnoge druge srećne porodice, u Banjaluci i drugdje. Roditelji su radili, a djeca pohađala školu. Oni koji su ih poznavali imali su za njih samo  riječi hvale. Sve dok dvanaestogodišnja B.B., nakon što je bila pretučena, nije prijavila svoga oca za seksualno zlostavljanje. Medicinskim pregledom je utvrđeno da djevojčica već duže vremena ima seksualne odnose. Na kraju se ispostavilo da ju je otac silovao dvije godine ranije, i sa njom često imao seksualne odnose. Otac B.N. je lišen slobode, a sud mu je izrekao zatvorsku kaznu od 8 godina i 3 mjeseca.  (Presuda okružnog suda u Banjaluci, 1972. Predmet K. 188/74)

Ljudi vole stvarati mitove, naročito o onome što ih plaši. Tako nastaju i mitovi o zločinu i zločincima. Na primjer, u SAD se kao tipičan neprijatelj društva prepoznaje mlad  nezaposlen i siromašan Afroamerikanac. (Ignjatović, 2005) Takvih predrasuda ima i među onima koji provode zakon – američka policija je u svom radu strožije postupala prema maloljetnim Afroamerikancima sa nauljenom kosom, crnim jaknama, prljavim pantalonama, nego prema njihovim vršnjacima drugačijeg izgleda. (Fidzgerald & Fox, 2001.).

Kriminološka istraživanja (Muratbegović, 2003; Vujović, 2011) pokazuju da je kod bh. građana prilično izražen strah od kriminaliteta, što je plodno tlo za nastajanje mitova o zločinu i o počiniteljima zločina. Zato priča iz uvoda i izgleda tako zastrašujuće – većina ljudi je uvjerena da se takve stvari ne dešavaju u srećnim, normalnim porodicama, kao i da se to kod nas ne dešava. Međutim, procjenjuje se da je svaka druga dvanaestogodišnjakinja u svijetu  žrtva nekog seksualnog delikta, a u BiH se svake godine prijavljuje sve više seksualnih delikata u kojima su žrtve djeca.

U medijima  se o ovim teškim krivičnim djelima nad najranjivijom društvenom skupinom sve više govori, ali nije sigurno da je to rezultiralo boljom informisanošću javnosti. Naprotiv, stvoreni su mitovi o počinitelju, mitovi o žrtvi, ali i o mjestu izvršenja seksualnog delikta, što nikako ne ide u prilog prevenciji zločina, kao ni otkrivanju i rasvjetljavanju seksualnih delikata u kojima su žrtve djeca. Krajnji ishod pomenutih mitova mogao bi biti doprinos povećanju broja ovakvih nedjela.

Mit o počinitelju

U krivičnom zakonu seksualni delikti izvršeni nad djecom imaju različite kvalifikacije, npr. incest, polni odnos sa djetetom, bludne radnje, zadovoljavanje pohote pred djetetom, upoznavanje djeteta s pornografijom, iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije i sl. Međutim, ono što je zajedničko za sva takva kažnjiva ponašanja jeste da su ona počinjena sa umišljajem. Pri tom znamo da se takvi delikti mogu izvršiti samo namjernim poduzimanjem tjelesnog pokreta, a motiv za izvršenje ovakvih zločina je zadovoljavanje strasti.  

S obzirom na težinu ovog krivičnog djela i sve spomenute kvalifikacije, nije neobično da se o počiniteljima ispredaju nevjerovatne priče, ali jest neobično da su tvorci jednog od najpopularnijih mitova (kvazi)stručnjaci koji tvrde da je svaki počinitelj seksualnih delikata na štetu djece – pedofil. Pedofilija je psihički poremećaj, bolesna seksualna sklonost odraslih osoba prema djeci, osoba koje jedino na taj način mogu zadovoljiti svoje seksualne nagone. Ali ne realizuje svaki pedofil svoje sklonosti i nije svako seksualno zlostavljanje djece – pedofilija. Ostale počinitelje seksualnih delikata na štetu djece, koji su mnogo češći, nije lako prepoznati, jer se svakodnevno ponašaju i žive kao drugi ljudi. Oni imaju seksualni život sa svojim partnerima, imaju svoju djecu i sl. Počinitelj takvih delikata je i ona osoba koja isključivo radi materijalne koristi pravi i / ili prodaje dječiju pornografiju. Dakle, nisu u pitanju vidno poremećene osobe, kako se prikazuje čak i u nekim kampanjama za suzbijanje seksualnih delikata nad djecom.

Počinitelj se često zamišlja i kao neznanac koji ima psihičke probleme, kao beskućnik koji djecu hvata u zabačenim krajevima, kao pedofil koji preko Interneta nasumično traži žrtve itd. Pri svemu tome, počinitelj se najčešće zamišlja kao muška osoba.

Koliko god se trudili da realno sagledamo situaciju, postoji psihološka barijera da kao počinitelja delikta nad djetetom zamislimo člana djetetove porodice. Međutim, željeli mi to vidjeti ili ne, izvršioci seksualnih delikata na štetu djece najčešće jesu članovi porodice žrtava i osobe koje žrtva i porodica poznaju i u koje imaju povjerenja. To su žrtvini roditelji, staratelji, braća, sestre, djedovi, rođaci, učitelji/ce, vaspitači/ce, komšije, i sl. Upravo oni koji, zahvaljujući čestim kontaktima s djetetom, najčešće i imaju priliku da zloupotrijebe povjerenje i ljubav djeteta.

U vodiču za borbu protiv nasilja u porodici konstatuje se da je bosanskohercegovačko društvo još uvijek patrijarhalno, donekle konzervativno i tradicionalno, te se prema  porodici i njenim članovima gaji beskrajno povjerenje. Tako često i ono što oči vide um neće da prihvati. Kao posljedica toga postoji veliki broj neotkrivenih slučajeva seksualnih delikata na štetu djece. Da stvar bude još gora, u slučajevima otkrivanja seksualnih delikata, članovi porodice, a nerijetko i sama žrtva, staju u odbranu počinitelja. Počinitelj tako iskorištava mitove o ovoj vrsti zločina i, u slučaju da bude otkriven, brani se tvrdnjom da on samo „svom djetetu pruža edukaciju o seksualnom životu” ili da radi nešto što su „u školi preporučili pedagozi”, jer naravno „niko ne voli našu djecu više od nas samih. Na kraju, sve to počinitelju omogućava da i dalje nastavi sa svojim ponašanjem, koje najčešće prestaje tek sa sociopsihološkim sazrijevanjem žrtve.

S druge strane, mit o nepoznatom i strašnom počinitelju seksualnih delikata koji je poremećena osoba, direktno pomaže počinitelju da ostvari svoje planove. On upoznaje dijete sa strašnim, najčešće izmišljenim scenama, a nakon toga djetetu nudi svoju zaštitu, koja se najčešće ogleda u fizičkom kontaktu poput zagrljaja i / ili sakrivanja u postelji.

Prema nekim podacima, u BiH su u 100% slučajeva počinitelji ovih delikata muškarci. Ovo je na neki način veoma „opasan” podatak, jer utiče na kreiranje mita o počinitelju. Naime mit o muškarcima kao jedinim počiniteljima seksualnih delikata na štetu djece među stručnjacima je odavno otklonjen. Podaci iz BiH upućuju na to da vjerovatno postoji određen, možda i veliki broj neotkrivenih slučajeva seksualnih delikata izvršenih nad djecom u kojima se kao počinitelji javljaju žene.

Na primjer, iskorištavanje djece radi pornografije često se radi putem Interneta i mobilnog telefona. Počinitelj delikta stupa u kontakt sa žrtvom i zadobija njeno povjerenje. Nakon toga razmjenjuje slike sa žrtvom koja misli da konačno ima najbolju prijateljicu / prijatelja, i da postoji neko ko je u svemu razumije. Slike su najčešće erotske, pa se njima nakon određenog vremena žrtva ucjenjuje s ciljem pribavljanja novih slika ili se žrtva čak privoljava da dođe na neko mjesto da bi se slike napravile. Ovakve manipulacije često rade žene, pa se one javljaju kao izvršioci ili, češće, kao pomagači i podstrekači u izvršenju ovih delikata. (Beech, Parrett, Ward & Fisher, 2008) To  ukazuje na to da i žene čine seksualne delikte, pa i one gdje su žrtve djeca.

Upravo su pomenuti mitovi najjače oružje počinitelja i veoma su opasni, a najviše štete nanose žrtvi, odnosno potencijalnoj žrtvi delikta. Razlog za to je činjenica da ovi mitovi utiču na ponašanje roditelja i staratelja, ali i na ponašanje djece. Posljedica uticaja ovakvih mitova je da roditelji / staratelji, ne znajući da su upravo osobe od povjerenja najčešći počinitelji seksualnih delikata u kojima su žrtve djeca, ostavljaju djecu sa osobama u koje oni imaju povjerenja, a posebno sa onima kod kojih i sama djeca vole da ostanu. To ne znači da je počinitelj svaka osoba od povjerenja, ali ne znači ni da osobe od povjerenja ne mogu biti počinitelji ovakvih zločina.

Mit o žrtvi

Sastavni dio mita o zločinu jesu mitovi o djeci koja su žrtve seksualnih delikata. Tako se vjeruje da su tipične žrtve ženska djeca, djeca bez jednog ili oba roditelja, djeca koja su zapuštena i koja dolaze iz siromašnih, mnogobrojnih porodica i sl. Međutim, to je još jedna od zabluda kojom se roditelji / staratelji tješe da njihovo dijete neće postati žrtva seksualnog delikta: To se dešava nekom drugom, tačnije nekom trećem. („Svaka treća djevojčica i svaki sedmi dječak dožive neku vrstu seksualnog zlostavljanja.”)

Rezultati istraživanja koje je proveo Centar za mentalno zdravlje Zenica pokazali su da  je od 50 djece žrtava seksualnih delikata njih 45 ženskog, a 5 muškog pola. Žrtve seksualnih delikata su, dakle, i dječaci, a neka istraživanja pokazuju da su to mnogo češće nego se vjeruje. Istraživanje provedeno u Ohaju, naprimjer, pokazalo je da se kao žrtve seksualnih delikata češće javljaju dječaci. (Odeljan, 2009)

Da li dijete ima oba roditelja malo ili nimalo utiče na vjerovatnoću da će ono postati žrtva seksualnog zločina. Nekada je možda bilo smisla o tome govoriti, međutim danas u „modernoj” porodici djeca većinu vremena provode u različitim ustanovama, npr. školama, kampovima, vrtićima, privatnim školama i sl., pa tako roditelji imaju sve manje mogućnosti da djecu „drže na oku”.

Jedini od navedenih stereotipa koji potvrđuju i zvanični podaci jeste da žrtve češće dolaze iz siromašnih porodica. Međutim, ni to ne možemo uzeti zdravo za gotovo, jer se seksualni delikti zataškavaju i bolje prikrivaju kada je riječ o tzv. bogatim porodicama.

Navedeni mitovi o žrtvi utiču na neotkrivanje seksualnog delikta. Sami roditelji, pod uticajem mitova, vlastito dijete ne vide kao potencijalnu žrtvu npr. zato što je muško, što ima roditelje koji nisu siromašni, što živi u malom gradu i sl. Kada se svemu ovome doda i postojeći mit o tome da djeca izmišljaju stvari o seksualnim provokacijama, jasno je zašto se procjenjuje da je broj neotkrivenih slučajeva seksualnih delikata nad djecom zapravo dvadeset puta veći od broja prijavljenih.

Mit o mjestu izvršenja

Prema teoriji racionalnog izbora, zločin će se dogoditi samo kada se počinitelj i žrtva nađu na određenom prostoru u određenom vremenu. Tako se eliminisanjem mjesta pogodnog za zločin vrši situaciona prevencija kriminaliteta. Međutim, mitovi o uobičajenim mjestima na kojima se vrše seksualni delikti nad djecom izuzetno otežavaju prevenciju ovakvih delikata.

Kao mjesto izvršenja zamišljaju se nepoznati i zabačeni krajevi, neosvijetljena mjesta i sl. Neki ističu da „pedofili pronalaze žrtve najćešće na mjestima gdje djeca najviše vole ići, kao što su trgovački centri, parkovi i dječja igrališta, bazeni”. Međutim, i ovo je samo jedan dio mita o kojem govorimo. Istina je sasvim drugačija. Djeca redovno postaju žrtve seksualnih delikata na mjestima na kojim se osjećaju ugodno i sigurno. Upravo pružanjem takvog osjećaja djetetu, počinitelj želi osigurati da dijete bez straha prihvati njegovu „igru”. Počinitelji dobro planiraju način i mjesto izvršenja (ne)djela, sa ciljem da se u slučaju otkrivanja mogu lako opravdati. Tako mjesta izvršenja često bivaju prostorije u kojima dijete živi, a zahvaljujući informatičkom napretku i dostupnosti računara, djeca mogu postati žrtve i ako se nalaze sama u svojoj sobi.

Jačanju mita o mjestu izvršenja seksualnih delikata na štetu djece, u BiH doprinosi činjenica da neka mjesta ne možemo ili, pod uticajem okoline, ni ne smijemo zamisliti kao objekte u kojima se dešavaju takvi seksualni delikti. Tu prvenstveno mislimo na vjerske objekte, škole, bolnice i sl. Takođe se vjeruje da se takve stvari dešavaju samo u „velikim gradovima”. Samo ćemo podsjetiti čitaoce na slučaj iz malog mjesta zvanog Gluha Bukovica.

Na kraju – opet o državi

Razlozi stvaranja mitova o seksualnim deliktima na štetu djece su različiti. Jedan je to što nemamo naučnih istraživanja, a za to djelimično odgovornim treba smatrati kriminologe. Ipak, ono što je sigurno jest da mitovi o kojima govori ovaj rad prouzrokuju izuzetno štetan efekat. On se ogleda u neotkrivanju postojećih počinitelja, čime se oni dodatno stimulišu da nastave sa takvim deliktima, a nerijetko i podstiču potencijalne počinitelje.

BiH je donijela Državnu strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom (2007.-2010.), a u njoj se navodi da djeca bez pomoći države ne mogu imati sretno i bezbrižno djetinjstvo. Velika pomoć djeci i njihovim roditeljima / starateljima bila bi osloboditi ih zabluda i otkriti pravu istinu. To treba uraditi u školama, edukacijom djece o ovim deliktima, čega trenutno nema. Nema ni edukacije roditelja, tj. sistematske i organizovane edukacije, a medijski prostor ne popunjavaju eksperti, nego oni koji teže ka senzacionalizmu. Zato priču o „srećnoj porodici” s početka teksta i vidimo kao kuriozitet i odbijamo iz nje išta naučiti.


Literatura:

Beech, A., Parrett, N., Ward, T. & Fisher, D. (2009). Assessing female sexual offenders' motivations and cognitions. An exploratory study. Psychology, Crime & Law, Vol. 15, Nos. 2&3, 201-216.

Ignjatović, Đ. (2005). Kriminologija, Službeni glasnik, Beograd.

Muratbegović, E. (2003). Policija u prevenciji kriminaliteta na razini lokalne zajednice – Kanton Sarajevo. Studija slučaja, FKKSS, magistarski rad.

Odeljan, R. (2009). Seksualni delikti na štetu djece, Zagreb, Policija i sigurnost, br. 2, str. 155-165.

Preporuke za bolju praksu u suzbijanju seksualnog nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini, Medijske inicijative, Sarajevo 2011. Dostupno na http://pandorasbox.rs/bih/wp-content/uploads/2011/11/Preporuke-za-bolju-praksu-u-suzbijanju-seksualnog-nasilja-%E2%80%A6.pdf§ Pristupljenoo 1.5.2012.

Strategija za borbu protiv nasilja nad djecom. Dostuno na http://www.scn-see.ba/d_upload/Drzavna_strategija2007.pdf§  Pristupljeno 3.5.2012.

Vodič za borbu protiv nasilja u porodici, Sarajevo 2010., Prava za sve, ICVA. Dostupno na http://pravazasve.ba/bos/dw/vodic.pdf§ Pristupljeno 2.5.2012.

Vujović, S. (2011). Strah od kriminaliteta na području opštine Novo Sarajevo, FKKSS, diplomski rad.

 

Share/Save